D.I.C. Veritas

e-veritas, 21.08.2020, Savo Štrbac: ODLAZAK DIPLOMATE I LJUBAVNIKA

Na beogradskom groblju Lešće 15. avgusta 2020. sahranjen je je srpski književnik, publicista i  diplomata u penziji Slobodan Jarčević (78).

Upoznao sam ga u proljeće 1993. u Kninu na konstitutivnoj sjednici Vlade Republike Srpske Krajine (RSK) premijera  Đorđa Bjegovića, u kojoj sam ja bio sekretar a Slobodan  ministar inostranih poslova. Svi članovi Vlade bili su sa područja tadašnje RSK osim Slobodana koji je došao kao “pojačanje” iz diplomatije SFRJ/SRJ. Kancelarija njegovog kabineta bila je u Beogradu a u Knin je dolazio po potrebi, uglavnom na sjednice Vlade. Tih ratnih godina zajedno smo u delegacijma RSK putovali u Bugarsku i  Rusiju, gdje sam imao priliku da upoznam i njegove ljudske osobine.

Idući na Slobodanovu sahranu sa Novog Beograda prema Lešću, u kolima sa kojima je upravlja Ličanin Simo, glasno sam se prisjećao nekih  dogodovština sa pokojnikom koje se ne mogu naći u njegovoj zvaničnoj biografiji.

Kao četverogodišnjak sa rodnog Kupresa, u procesu kolonizacije, Slobodan je došao  u banatsko selo Novi Kozarci kod Kikinde. U selu je bila česma sa koje su se žitelji snabdjevali pitkom vodom, po koju su najčešće dolazile djevojke. Kad je bio u tinejdžerskim godinama, čuo je od starijih momaka da djevojka koju uhvatiš za bradavicu na dojci sama padne na tlo i sa njom možeš da radiš “štatijevolja”. Pošto je najozbiljnije shvatio tu priču iskusnijih seoskih momaka, jednog ljeta, skriven iza obližnjeg grma, danima je sprežao da zaskoči jednu sisatu djevojku. I kad je ta djevojka jednog dana u podnevnoj vrelini došla po vodu i, vjerujući da nema nikoga u blizini, raskopčala košulju i dok  je poveće sise rashlađivala vodom sa česme, Slobodan je iskočio  iz svoje čeke te se ustremio prema djevojci i desnom rukom je ščepao za nabreklu bradavicu na lijevoj sisi. I umjesto djevojke, pao je on nakon što ga je odalamila otvorenom šakom po obrazu.

Tokom 1994, čekajući početak jedne sjednice Vlade, u veoma napetim ratnim vremenima, ministar Jarčević je, mrtav ozbiljan, poluglasno, ali da ga svi čuju, prokomentarisao: “Kninjanke nemaju p..ku”.

“Šta to pričaš, kako nemaju?”, priupita jedna ministarka.

“Pa da je imaju valjda bih je vidio za godinu dana koliko već dolazim u Knin”, odgovori ministar Jarčević jednako ozbiljan i istim tonom. Svi smo se nasmijali njegovom komentaru i načas zaboravili na ratnu sutuaciju.

Evocirajući ratne uspomene, Simo i ja stigosmo i na Lešće. U prvoj cvjećari kod poznate prodavačice tražim dvije crvene ruže. Nema ih više, kaže mi prodavačica, jer ih je prije nekoliko minuta sve kupila jedna žena koja je zahtjevala da joj od njih napravi buket u obliku srca. I dok je prodavačica pravila buket, neznanka joj je pričala da je taman taksijem došla sa hrvatskog primorja na sahranu bivšem diplomati i njenoj velikoj ljubavi.

Odmah sam znao o kome se radi. “To je Jelena”, rekoh naglas.

Upoznao sam je 2017. na Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga. Bila je u društvu sa sad pok. Slobodanom. Držali su se za ruke i gledali se zaljubljeno. Znao sam da je Slobodanu nekoliko godina ranije umrla žena pa sam pomislio da je poslije toga našao novu ljubav pod stare dane, što sam glasno, odobravajući njihovu vezu, i prokomentarisao.

“Ma ne”, povikaše uglas, “Naša ljubav traje još od 1971”. I tako doznadoh da su se te davne godine sreli u jednoj afričkoj zemlji, on kao diplomata SFRJ a ona državljanka iste države na radu u inostranstvu. Ljubav je buknula “na prvi pogled” obostrano  i nikada nije prestala. Nije im smetalo ni to što je ona već tada bila udata i imala dijete. Nije im bila zapreka ni to što se i on kasnije oženio i dobio svoju djecu, A nije ih omelo ni to što više nisu živjeli u istoj zemlji. Pa ni to što su njihove novostvorene države bile neprijatelji u ratu devedesetih.

“Da, upravo to što misliš. Ja sam Hrvatica i katolkinja. Nije mi smetaslo što je Slobodan Srbin i pravoslavac. Znala sam da je dobar čovjek i bila sam sigurna da ne može učiniti ništa loše ni u miru ni u ratu”, sa smješkom mi još tada pričala Jelena. Tom prilikom mi je poklonila i svoju tek odštampanu knjigu “Ljubav s diplomatom”.

Autorka u toj knjizi opisije njihov odnos od prvog susreta na nekom aerodromu do njihovih posljednjih susreta u Beogradu pred štampanje knjige. Knjiga obiluje originalnim opisima “divljeg” seksa njih dvoje na više mjesta, u raznim pozama i sa mnogo doživljenih orgazama oba partnera. I kada su se sreli nakon pauze od 25 godina, bilo je malo manje seksa a mnogo više držanja za ruke i šetnji po gradu i okolini.

Zadnji put sam ih, nekako pred koronavirusno vrijeme, sreo u  Knez Mihailovoj ulici u Beogradu. I tada su se  držali za ruke i gledali zaljubljeno.

Za vrijeme opijela, iako je bila pod maskom, prepoznao sam je po buketu ruža u obliku srca kojeg je svo vrijeme držala u naručju. Stajala je blizu kovčega “svog dragog”, kako ga zove u svojoj knjizi, ni blizu ni predaleko od ostalih članova pokojnikove porodice. Vidio sam je i kad je u raku, umjesto grumena zemlje, spustila svoj cvjetni aranžman. Čuo sam i njen vrisak “zbogom ljubavi”, kojeg je zaglušio iznenadni udar groma. Koji trenutak kasnije Jelena je nestala u  kiši.

 

 

 

 

 

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.