U septembru ove godine na HRT-u se, šest godina nakon početka snimanja, počela emitovati serija “NDH”. Njen autor, poznati hrvatski istoričar Hrvoje Klasić, prije početka emitovanja izjavio je: “Svakom režiseru je valjda najveća čast kada mu film i serija završe u bunkeru i to je ujedno najbolja reklama”.
Sa HRT-a su demantovali da je serijal bio “bunkerisan”, već da se za emitovanje morao naći adekvatan termin. Od HRT-a smo doznali kako serijal košta oko 1,5 milijun kuna (oko 200.000 eura) te da je, po gruboj procjeni, razlika između prvobitno od Klasića predloženih šest i ostvarenih 12 epizoda oko pola milijuna kuna.
I Klasić i HRT složili su se da je serijal dugoočekivani projekat u kojem će o NDH govoriti tridesetak doktora nauka i istoričara, a bit će ilustrovan s više od dva sata filmskog materijala iz “Hrvatskog slikopisa” otkupljenog od Jugoslovenske kinoteke.
Do momenta pisanja ovog teksta emitovano je 7 epizoda, a serijal, po mnogim kritičarima iz regiona, drži visoku razinu. Serijal gledaju i Srbi porjeklom iz Hrvatske, što zaključujem po tome što mi se mnogi javljaju iz svih krajeva svijeta želeći da razmjenimo mišljenja o pojedinim epizodama i događajima.
Najveće iznenađenje bilo mi je javljanje moje profesorke latinskog, ujedno i razredne, iz benkovačke gimnazije (1964-1968), D.M, koja sada živi kao penzioner u Kragujevcu. Profesorka je po očevoj strani unuka Jefte Medecijana, u čijoj štampariji u Beogradu su štampane prve dnevne novine u Srbiji “Male novine” (1888-1903). Njen otac Momčilo je 1920. kao kapetan na čelu kraljevske vojske na bijelom konju ujahao u Benkovac, gdje se iduće godine oženio domaćom djevojkom Nadom iz bogate porodice Knežević, iz kog se braka rodila moja profesorka (1931).
U tom javljanju profesorka mi kaže da je u svojoj privatnoj arhivi pronašla jedan članak iz talijanskih novina “Il resto del carlino“, iz septembra 1941. u kojem autor, Corrado Zoli, iznosi neke činjenice o NDH, pa ako sam zainteresovan ona bi ga prevela i poslala bi mi ga. Za nedelju-dvije dobio sam mejlom i sken članka i prevod na srpski, iz kojeg izdvajam nekoliko detalja:
Autor teksta putuje vozom od Zagreba preko Ogulina prema Kninu i sjedeći u vagon- restoranu razgovara sa jednim njemačkim artiljerijskim majorom, koji dolazi iz Sarajeva i Banja Luke, o situaciji u BiH.
Njemački major opisuje BiH kao zemlju sa mnogo planina a malo dolina i ravnica, u kojoj živi siromašan narod. Manji broj Hrvata prezentuje imućniji sloj naročito u gradskim naseljima, dok je seoska populacija u velikoj većini srpska, od kojih su jedan dio pravoslavci a drugi muslimani. Krajevi, narod i situacija kao stvoreni za gerilski rat. I rat stvarno postoji. Još gore, to je građanski rat između katolika Hrvata s jedne strane i pravoslavaca Srba ili muslimana s druge strane. “Dijelom su to domaći Hrvati ali najgori elementi hrvatskog naroda, koji su često ispod 20 godina, svirepi delikventi maloljetnici, regrutovani, naoružani i vođeni od Hrvata ‘ustaša’ koji su došli iz inostranstva. Ti stranci su podsticali lokalno stanovništvo tako što su u nekim gradićima i skoro u svim seoskim naseljima pitali hrvatsko katoličko stanovništvo: ‘Koji od Srba su vam se zamjerili? Pokažite ih’.”
Sva mržnja, sav bijes, sve nezadovoljene bijedne zavisti, izašli su na vidjelo; svi nenamireni dugovi, sve osvete seljaka hladnokrvno su izvršavane na užasne načine tako što su strani podstrekači puštali bande njihovih lokalnih regruta protiv tih denunciranih porodica kao na krivce za kroatofobičnost. “Nastao je masakr. Bio je užas. Čitave porodice, ljudi, žene, starci, djeca, dojenčad, nepokretni, bili su podvrgnuti najokrutnijim metodama mučenja koje se mogu zamisliti.”
Stvari su se otrgle kontroli sve dotle da je u Travniku, oko 100 kilometara južno od Banja Luke, još prvih dana dok sam se tamo nalazio, jedan fratar obuzet pomamom sa krstom u rukama predvodio jednu bandu ubica, dok nije bio zaustavljen od njemačkih okupacionih trupa.
Autor teksta, Talijanac, se ubacuje konstatacijom: “Dakle, srednji vijek!”, našto Njemac odgovara: “Da, ali još gore, jer je bio dopunjen upotrebom mitraljeza, bombi, dinamitom i ostalim strahotama” i nastavlja izlaganje:
Narod ugrožen do istrebljenja počeo je organizovati otpor koji je postajao sve jači. Svi su otišli u šume i ujedinili se u oružane grupe, smještene na nepristupačnim predjelima, odlučni da se biju sa progoniteljima. Hrvati za njih kažu da su “komunisti”, zovu ih i “četnici”, a zovu ih još i “ustanici”, što je najtačnije, jer je narod ustao protiv programiranog plana njihovog totalnog uništenja.
Vi znate, govori Njemac Talijanu, da je u budućoj “kraljevini” Hrvatskoj, pored 4 ili 4,5 miliona Hrvata, živjelo 1,5 milion Srba. Svakako da se ne mogu svi svrstati u ustanike, ali ih je ipak bilo dosta. Kako sam Vam već rekao, oformljene su grupe, koje su bile dobro naoružane i organizovane. Raštrkali su se po planinama i poljima, moglo bi se reći po čitavoj Bosni i Hercegovini, a i uDalmacji, a vjerujem i u Crnoj Gori. “Sigurno je da je to narod koji je spreman na sve, samo da bi spasili gole živote, nakon što su izgubili, kuće, posjede, zemlje – sve”.
Njemac je izišao u Ogulinu, a Talijan je produžio prema Kninu. U Gračacu su ih obavijestili da voz ne može dalje. Komandir stanice, pokazujući mu dinarske planine, govori mu da se tamo nalaze “ustanici”, koji su presjekli prugu između Gračaca i Knina, a put će se moći nastaviti tek za nekoliko dana.
Talijan piše da je u Gračacu sišao sa voza i svratio u jednu bijednu kafanu. Bilo je popodne i Dinara se lijepo vidjela pri zalasku sunca. “Razmišljao sam: u ovim krajevima lov je bio dugo zabranjen, pa su ptičice iz okolnih planina sletjele u grad, i bilo ih je posvuda. Počeo sam tiho moliti: ‘Gospode, zaštiti sva ova nevina stvorenja, na ovoj zemlji punoj patnje i suza'!”
Fascinirala su me zapažanja jednog Njemca i jednog Talijana, pripadnika okupatora tadašnje Jugoslavije i sličnost tih događaja sa onima sa početka devedesetih prošlog vijeka, čiji sam savremenik a pomalo i hroničar.
Još više me fasciniralo saznanje da je moja profesorka pomenuti članak, kojeg je njena majka 1941. izrezala iz talijanskih novina, sačuvala sve do danas, kao i njena volja i želja da u poznim životnim godinama doprinese utvrđivanju istine o NDH, baš u vrijeme emitovanja serije na HRT-u o toj fašističkoj tvorevini, u kojoj su najviše stradali njeni i moji sunarodnici.
