TEMATSKA DEBATA
67 ZASJEDANJE UN GENERALNE SKUPŠTINE
“Uloga međunarodnog krivičnog prava na pomirenje”
Panel: PRAVDA ZA ŽRTVE
1. Nesporna je činjenica da se 90-ih godina prošlog vijeka desio raspad bivše Jugoslavije, zajedničke države više naroda, i to na najgori mogući način – krvavim ratom koji je, bez obzira kako ga sukobljene strane nazivale, imao sve karakteristike građanskog rata.
2. U tom ratu žrtava je bilo na svim sukobljenim stranama:
2.1. Na području današnje Hrvatske (RH), od 1991. do 1995. godine, prema podacima iz tužbe i kontratužbe RH i Srbije zbog genocida pred Međunarodnim sudom pravde (MSP), bilo je ukupno 20.241 žrtva, od čega na hrvatskoj strani 59 procenata, na srpskoj 35 i na strani Jugoslovenske narodne armije (JNA) 6 procenata.
Učešće civilnih žrtava i na srpskoj i na hrvatskoj strani je između 37 i 38 procenata.
2.2. Od ukupnog broja žrtava na srpskoj strani, u akciji „Oluja“ evidentirano je 1.834 žrtve, među kojima je 64 procenta civila, od kojih su oko polovine stariji od 60 godina.
2.3. Na području Bosne i Hercegovine (BiH), od 1992. do 1995. godine, prema spisku Centara za istraživanje i dokumentaciju (IDC) iz Sarajeva, bilo je ukupno 97.207 žrtava, od čega 66 procenata čine Bošnjaci, 25 Srbi, 8 Hrvati i 0,6 procenata ostali.
Učešće civilnih žrtava je 41 procenat, od čega 83 procenta čine Bošnjaci, 10 Srbi, 5 Hrvati i 1 procenat ostali.
2.4. Na području Kosova i Metohije (KiM), od 1998. do 2000. godine, prema podacima Fonda za humanitarno pravo (FHP) iz Beograda, ukupno je evidentirano 13.421 žrtva, od čega su 78 procenata Albanci, 17 Srbi i 5 procenata ostali.
Učešće civilnih žrtava na srpskoj strani, prema podacima porodica žrtava, je 62 procenta.
2.5. Iz naprijed iznesenih podataka proizilazi da je u ratovima devedesetih na području bivše Jugoslavije (bez žrtava NATO agresije na SRJ izvan KiM) ukupno stradalo najmanje 130.850 lica, od čega na Srbe odpada najmanje 26 procenata.
2.6. Civilnih žrtava na srpskoj strani je bilo najmanje 8.047 (24 procenta od ukupnih srpskih žrtava), ali je njihov stvarni broj, prema podacima srpskih udruženja porodica žrtava, mnogo veći.
Treba napomenuti da između civilnih i vojnih žrtava ne postoji čvrsto definisana granica. Na srpskoj strani su često, uglavnom zbog određenih privilegija, civilne žrtve prikazivane kao vojne.
3. Jedna od veoma prisutnih karakteristika rata na području bivše Jugoslavije su i velike prisilne migracije stanovništva:
3.1. Upoređujući podatke sa popisa stanovništva u RH iz 1991. i 2011., broj Srba sa 12,2 pao je na 4,36 procenata, broj Hrvata se povećao sa 78,1 na 90,4 procenta, dok su Jugosloveni sa 2,2 pali na svega 0,008 procenata. Izraženo u brojkama to znači da je u RH nestalo 395.030 Srba i 105.710 Jugoslovena, među kojima je bilo najmanje 60 procenata Srba. Samo u akciji „Oluja“ iz Krajine je, za svega nekoliko dana, protjerano preko 220.000 Srba.
3.2. Upoređujući podatke sa popisa stanovništva iz 1991. godine u BiH sa procjenama UNHCR iz 1997., broj Srba na području Republike Srpske (RS) sa 54 povećao se na 97 procenata, dok je broj Bošnjaka sa 29 i Hrvata sa 9 pao na 2, odnosno 1 procenat.
Na području Federacije (FBiH) broj Bošnjaka sa 52 povećao se na 73 procenta, broj Hrvata je ostao na nivou od 22 procenta, dok je broj Srba sa 18 pao na 2 procenta.
3.3. Između popisa stanovništva na KiM iz 1981. i 2011. godine (bez sjevera Kosova), broj Albanaca se sa 77 procenata povećao na 93, dok je broj Srba sa 15 pao na na 1,5 procenat.
3.4. Prisilnih migracija stanovništva bilo je na svim sukobljenim stranama, ali su se, kao što pokazuju podaci sa popisa stanovništva, za razliku od Srba, vratili i Albanci na Kosovo i Hrvati u Hrvatsku, dok će se pravi rezultati za BiH znati nakon popisa stanovništva, prvog poslije rata, koji bi se trebao obaviti u oktobru ove godine.
4. Za dvadeset godina rada MKSJ, optuženo je ukupno 161 lice od čega : 110 Srba; 34 Hrvata, 9 Bošnjaka, 7 Albanaca i 1 Makedonac.
4.1. Do sada je, uključujući i pravosnažne i nepravosnažne presude, ukupno osuđeno 82 optuženika na ukupnu kaznu od 1.215 godina zatvora, od čega su: 62 Srbina osuđena na ukupno 974,5 godine zatvora, plus pet doživotnih; 12 Hrvata na ukupno 166 godina zatvora; 5 Bošnjaka na ukupno 43,5; 2 Albanaca na 19 i 1 Makedonac na 12 godina zatvora.
4.2. Među optuženima je 68 procenata Srba, dok ih je među osuđenima 76 procenata. Na Srbe se odnosi i 80 procenata svih izrečenih kazni i svih pet doživitnih.
4.3. Trenutno je 12 optuženika u fazi suđenja pred prvostepenim vijećem ili čekaju prvostepenu presudu među kojime je 6 Hrvata i 6 Srba, tako da će, gotovo je izvjesno, iznesena statistika biti još nepovoljnija po Srbe.
4.4. Među optuženim i osuđenim Srbima nalazi se cijeli politički, vojni i policijski establišment iz RSK, BiH, SRJ, Srbije i JNA iz vremena rata i svi su optuženi, a većina i osuđeni, za udruženi zločinački poduhvat, čiji je cilj bio stvaranje čistih srpskih etničkih prostora na području RH, BiH i KiM.
4.5. Na području BiH od 12 osuđenih Hrvata, samo je jedan, a od 5 osuđenih Bošnjaka, trojica su osuđeni za zločine nad Srbima, dok na području RH i KiM niko nije osuđen za zločine nad Srbima.
4.6. Najviše rangirani optuženi i osuđeni Bošnjaci, Hrvati i Albanci, bili su do nivoa načelnika i komadanata štabova armije. I kada su bili optuženi za etničko čišćenje Srba, pretresna vijeća nisu mogla utvrditi postojanje plana za etničko čišćenje, pa su im izricali simbolične kazne, koje su više ličile na kazne za lovokradice nego za ratne zločine. Žalbena vijeća su im bila još naklonjenija, pa su im smanjivali ili poništavali i te blage kazne.
5. „Oluja“ je jedini predmet u kojima su Srbi iz Hrvatske žrtve, koji je suđen pred MKSJ. Pretresno vijeće je jednoglasno zaključilo da su dvojica od trojice optuženih generala bili učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, čija je zajednička svrha trajno uklanjanje srpskih civila iz Krajine silom ili prijetnjom silom, te ih osudilo na 24, odnosno 18 godina zatvora.
5.1. Takav zaključak Pretresno vijeće je donijelo cijeneći dokaze u cjelini kao što su transkripti sa sastanka hrvatskog rukovodstva na Brionima, protupravno i neselektivno granatiranje naseljenih mjesta, brojne pojedinačne zločine nad srpskim stanovništvom, otvoreni govor mržnje tadašnjeg predsjednika RH te uvođenje diskriminatornih mjera radi sprečavanja povratka srpskog stanovništva u Hrvatsku.
5.2. Za protupravno i neselektivno granatiranje naseljenih mjesta, Pretresno vijeće je prihvatilo kao standard da su protupravni svi udari koji padaju na udaljenosti većoj od 200 metara od legalnog vojnog cilja („pravilo 200 m“).
5.3. Žalbeno vijeće je cijeli slučaj svelo na ocjenu „pravila 200 m“, te zaključilo da za ovaj rigidni standard nije bilo dovoljno dokaza u predmetu i, po logici „nema dokaza za protupravno granatiranje, nema ni udruženog zločinačkog poduhvata“, poništilo cijelu presudu Pretresnog vijeća i oslobodilo optužene generale po svim tačkama optužbe.
5.4. Iako nije negiralo zločine utvrđene u presudi Pretresnog vijeća, Žalbeno vijeće nije našlo za shodno da optužene generale osudi ni po alternativnim vidovima odgovornosti.
5.5. I tako se od jednoglasne ocjene Pretresnog vijeća da su najviši pripadnici hrvatskog rukovodstva, uključujući i predsjednika države, sklopili udruženi zločinački poduhvat radi etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske, došlo do podijeljene odluke Žalbenog vijeća, donijete sa tri glasa protiv dva, „da po dokazima u predmetu nijedan razuman sud nije mogao utvrditi da je takav poduhvat postojao“.
5.6. Obarajući „pravilo 200 m“, Žalbeno vijeće je u potpunosti prihvatilo zahtjev vojno-akademskog (američko-britansko-kanadskog) lobija koji se u toku žalbenog postupka žestoko usprotivio tom pravilu, obrazlažući ga kao ograničavajući faktor za upotrebu artiljerije u naseljenim mjestima u sadašnjm i budućim ratovima pred međunarodnim krivičnim pravom.
5.7. Na taj način je MKSJ, pod uticajem moćnih lobija koji dolaze iz jakih država, zapravo branio pravo na legalno ubijanje civila, potpuno ignorišući pravdu za žtrve.
6. Srbi su osnivanje Tribunala dočekali sa negodovanjem, smatrajući da je i osnovan sa zadatkom da, kroz formalni sudski postupak, verifikuje u međunarodnoj zajednici već formirano mišljenje o Srbima kao agresorima i zločincima, zbog čega su ga i bojkotovali sve do 2001. godine.
7. Za razliku od velike većine Srba, ja sam prihvatio saradnju sa Tužilaštvom MKSJ, objašnjavajući i sebi i drugima da će mo validnu ocjenu o radu Tribunala moći dati tek kada vidimo kakav će odnos zauzeti prema našim žrtvama i dokazima.
8. Od novembra 1994., kada sam u Kninu ispred „Veritasa“ prvi put primio delegaciju Tužilaštva MKSJ, pa sve do donošenja prvostepene presude u predmetu „Oluja“, sarađivao sam sa više desetina službenika i funkcionera Tribunala, uključujući istražioce, tužioce i sudije.
9. Nakon svih odluka koje je u svom dvadesetogodišnjem postojanju donio MKSJ, jedino mi ostaje da, sa puno gorčine, priznam da su moji sunarodnici bili u pravu kada su tvrdili, još prilikom njegovog osnivanja, da će taj tribunal dijeliti selektivnu pravdu, ne vodeći se pravnom nego političkom logikom.
A Selektivna pravda je isto što i nepravda.
10. Činjenica je da su oružane snage RH u akciji „Oluja“, u avgustu 1995. godine, izvedenoj uz svakovrsnu pomoć MPRI, za svega nekoliko dana iz Krajine protjerali skoro četvrt miliona Srba, a njihova imanja opustošili te ih više od 1.800, uglavnom starih i nemoćnih koji su ostali u svojim kućama, pobili i sve to u vrijeme dok su bili pod zaštitom mirovnih snaga UN-a, kao što je činjenica i da MKSJ nikoga nije osudio za taj zločin.
Danas, 18 godina od kada je zločin počinjen i u situaciji kada MKSJ svoje funkcionisanje privodi kraju, možemo sa žalošću konstatovati da taj tribunal u konkretnom slučaju nije ispunio ni jedan od ciljeva zbog kojih je osnovan: nije donio pravdu žrtvama; nije doprinio pomirenju, nego ga je ozbiljno ugrozio i svojim presudama ne prevenira činjenje zločina, nego ga nagradjuje i ohrabruje.
11. Volio bih da se nikome više ne desi tragedija krvavog gradjanskog rata, kakva se desila nama na prostoru bivše Jugoslavije. Ako se ipak negdje nešto slično desi, nemojte dozvoliti da se ponovi tribunal kakav je MKSJ.
Njujork, 10. april, 2013. godine
