ŽIVOTNA ISPOVIJEST – ‘To što mene optužuju za uvođenje embarga na uvoz oružja je glupost i kardinalno neznanje‘
S Budimirom Lončarom razgovarali smo u povodu izlaska njegove biografije koju je napisao povjesničar, prof. dr. Tvrtko Jakovina, a zagrebačka Fraktura izdala pod naslovom “Budimir Lončar – Od Preka do vrha svijeta“. Susretali smo se pet puta u njegovu zagrebačkom stanu i snimili ukupno pet sati razgovora. To je, naravno, ništa u usporedbi s činjenicom da je ova knjiga nastajala punih 16 godina, koliko je trajalo druženje Lončara i Jakovine.
“Ovo je Tvrtkova knjiga”, nekoliko puta mi je rekao Lončar, želeći naglasiti da nije riječ o njegovoj autobiografiji pisanoj perom Tvrtka Jakovine. I doista, iako su Lončarove ispovijedi okosnica ove velike i gotovo 800 stranica debele knjige, Jakovina je marljivo kopao po arhivama, istraživao dokumente, citirao druge autore, razgovarao s velikim brojem ljudi koji su kroz desetljeća surađivali s njegovim glavnim likom.
Hrvatska je usprkos hipoteci NDH preko Jugoslavije postala pobjednica.
Došlo je do proširenja na teritorije koje nikada nije imala, od Istre, Rijeke, do nekih otoka i moga Zadra.
Hrvatska se procentualno u odnosu na svoju veličinu proširila najviše među zemljama pobjednicama. Ta ostavština Jugoslavije je neprocjenjiva za integritet Hrvatske.
I pravilno je što se veterani iz ovog rata ne zovu borci za slobodu nego branitelji.
– Budimir Lončar
Posebno je zanimljivo da knjigu čitateljima javno preporučuju Henry Kissinger i Mihail Gorbačov.
U svijetu diplomacije već ste nevjerojatnih 70 godina. Oko 45 godina proveli ste u jugoslavenskom ministarstvu vanjskih poslova. I onda ste, kako kaže vaš biograf Tvrtko Jakovina, ‘ostali i bez države i bez posla’. Jeste li se tada upitali ima li smisla sve što ste do tada radili?
- Moj put, mislim to i danas, bio je častan, profesionalno uspješan i koristan u ostvarivanju bitnih vrijednosti na domaćem i još više međunarodnom planu, za svjetski mir i razvoj jugoslavenske diplomacije. Nije mi žao i ne bih niti sada radio drukčije. Tek bi neki moji potezi možda s ovim iskustvom bili nešto različiti.
Često sam razmišljao o tome bi li Jugoslavija mogla opstati, ali zaključak je bio vidljiv još i u vrijeme internacionalizacije krize, da je dotrajala, da opstanka nema. Ljudi, pa i države, imaju svoj vijek trajanja. Žalosno je što je kraj Jugoslavije bio krvav, što internacionalizacija, koja je bila korisna, nije mogla zaustaviti pokretače sukoba i agresije.
U 10 mjeseci u New Yorku promijenili ste 13 adresa.
- Koncem svibnja 1992. vraćao sam se iz Venezuele, gdje sam bio po uputama Willyja Brandta, tada predsjednika Socijalističke internacionale. U New Yorku me je Srđan, stariji sin, nagovorio da ostanem, da se ne vraćam u Beograd. Stanje u bivšoj Jugoslaviji se zaoštravalo, šokirao me napad na Sarajevo s Pala. Ostanak u New Yorku otvarao je pitanje sada razdvojene obitelji – supruga Janja i mlađi sin Ivan ostali su u Beogradu.
Nisam imao prihode, a u banci sam imao samo 5000 dolara. Bojao sam se, kao što su moji brojni kolege završili, da ne budem u poziciji sažaljenja. Tako sam neko vrijeme glumio, pravio se da su stvari bolje nego što je bio moj stvarni položaj. Donekle je bila satisfakcija i jačalo mi je samopouzdanje kada su mi se mnogi državnici i prijatelji javljali s ponudama za pomoć i nudili podršku.
Tko vam je prvi ponudio pomoć ili posao?
- Prvi mi je pomoć ponudio George Bush, 1991. predsjednik SAD-a. On je poslao svog šefa protokola Josepha Reeda s kojim sam se dobro poznavao od ranije. On mi je prenio Bushovu poruku da mi nude da budem predavač na Fletcher School of Diplomacy u Bostonu. Druga opcija bila je da postanem televizijski vanjskopolitički komentator. Nudili su mi TV show. Ja sam im se zahvalio. Rekao sam da moj engleski ipak nije dovoljno dobar za televiziju. On mi je rekao kako Ševarnadze ne zna više od 10 rečenica engleskog, ali kad bi prihvatio komentirati na televiziji, oni bi ga vrlo rado uzeli. Poslije sam nekoliko puta razgovarao sa Sorosom.
On je mislio da bi bilo najbolje da se vratim u diplomaciju, ali ne u hrvatsku ili srpsku, nego u Ujedinjene narode. ‘I ja bih ti mogao dati posao', rekao je, ‘ali time bi izbrisao svu svoju prošlost u kojoj si se formirao’. Boutros Boutros-Ghali, tadašnji generalni sekretar UN-a, bio je moj prijatelj, pomogao sam mu da bude izabran. Poslušao sam Sorosa. Ghali me odmah primio i predložio da budem njegov specijalni izaslanik kod Organizacije za europsku sigurnost i suradnju u Beču.
Zapravo, to smo dogovorili i dok sam čekao da prođe procedura, javio mi se indonezijski ministar vanjskih poslova Ali Alatas i pozvao da dođem u Indoneziju i budem savjetnik vlade za predsjedavanje Pokretom nesvrstanih koji su oni upravo preuzeli i da ću uživati sva prava i privilegije člana kabineta. Dogovoreno je da u rangu podsekretara UN-a i budem Ghalijev izaslanik za nesvrstane i za Daleki istok, ali i savjetnik vlade Indonezije. Pitao sam Janju i ona je bila oduševljena. Što dalje od Europe i Balkana.
Jesu li to značile i dvije plaće?
- Na neki način, da. Boutros-Ghali je s Indonežanima dogovorio da mi daju na raspolaganje auto, šofera, sekretaricu i stan. Smjestili su me u hotel Borobudur i dali mi predsjednički apartman. Sa Suhartom sam razgovarao kad god sam htio. Prije odlaska javio sam se hrvatskom ambasadoru u UN-u Nobilu i tražio da obavijesti predsjednika Tuđmana. Predsjednik mu je dao nalog da mi pošalju hrvatski diplomatski pasoš, tako da sam uz onaj Ujedinjenih naroda ima dva. Tuđman je tražio je da ostanemo u kontaktu. Prvog aprila, na svoj rođendan, počeo sam novi život i otišao u Indoneziju.
Kao savezni sekretar postali ste prvi čovjek diplomacije zemlje koja je u stadiju raspadanja. Vrlo brzo vidjeli ste i sami da je to terminalna faza. Bili ste u dilemi, otići ili još ostati. Što vam kaže današnja, naknadna pamet? Jeste li predugo čekali s ostavkom?
- Ne, nisam. Ostavku sam dao u pravom času. Ali u zadnjem času, 18. studenoga, na dan pada Vukovara i mjesec dana prije nego što je Badinterova komisija ocijenila da je Jugoslavija prestala postojati kao međunarodni subjekt. Ipak sam još 1989. inicirao internacionalizaciju jugoslavenske ustavne krize. Naime, inicirao sam asocijaciju s Europskom zajednicom, s dva cilja. Željeli smo pomoć u reformama i transformaciji zemlje ka tržišnoj orijentaciji, političkom pluralizmu i vladavini prava, ali i spriječiti rat koji je već bio na pomolu. To su sve bili i uvjeti za ulazak Jugoslavije u Europsku uniju s kojom su i do tada postojali sui generis odnosi već 20 godina.
Pokrenuo sam postupak formalnog pristupanja toj asocijaciji. Istovremeno, Genscher i francuski ministar Cheysson su mi savjetovali da Jugoslavija ponovno preuzme predsjedanje Pokretom nesvrstanih kako bi ojačali politiku detanta. Predložio sam to Predsjedništvu SFRJ i ono nije prihvatilo, ali nije niti odbilo. Milošević još nije bio preuzeo sve poluge vlasti. Podržali su me Raif Dizdarević i Joža Vrhovec, a otvoreno se suprotstavio Mojsov.
Ja sam ipak izgurao da budemo izabrani na čelo Pokreta. Mislio sam da će te dvije strateške međunarodne inicijative djelovati na unutarnjem planu i povezati lidere jugoslavenskih republika koji su se već počeli razilaziti. Jedini koji su me podržali bili su Kiro Gligorov i Alija Izetbegović. Dakle, nisam ja tada bio naivan. Radio sam to vrlo promišljeno.
Kad se spomene ime Budimir Lončar, u Hrvatskoj je vječita tema vaša uloga u uvođenju embarga na uvoz oružja početkom devedesetih. Najviše vam to prigovara hrvatska desnica. Kako je do te odluke došlo i kome je ona više štetila?
- Kad god dođe do oružanih sukoba u nekoj zemlji, UN po automatizmu uvodi embargo na izvoz oružja u ta područja. To je conditio sine qua non. I mi, ali i američki državni sekretar James Baker, imali smo informaciju da JNA želi kupiti oružje od SSSR-a u vrijednosti od dvije milijarde. Alarmantni događaj je bio tajni odlazak admirala Staneta Broveta u Moskvu. JNA je igrala na kartu nezadovoljstva vojske prema Gorbačovu.
S raspadom Jugoslavije, s Badinterovim priopćenjem, embargo je postao praktički irelevantan. Politički je bilo važno to što su kontakti JNA s ruskom armijom išli mimo Gorbačova. Ambasador u Moskvi, Vereš, Vojvođanin i lojalni prijatelj, to je doznao od vojnog izaslanika pa smo mi obavijestili Gorbačova. I Amerikanci su imali tu informaciju. Njima je bilo najvažnije da se ne da povoda sovjetskom vojnom vrhu da sruši Gorbačova. Zato je američka prisutnost u jugoslavenskoj krizi u početku bila niskog intenziteta.
Rezoluciju je formalno prezentirala Danska, tada predsjedavajuća Europske zajednice, što nije bilo slučajno. Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o uvođenju embarga pisale su zemlje koje su bile vrlo sklone Hrvatskoj, poput Austrije. Naoružavanje je ipak nastavljeno vlastitim kanalima. To što mene optužuju za uvođenje embarga je glupost i kardinalno neznanje. Čak i da sam bio protiv embarga, a po svojem uvjerenju nisam mogao biti, ja nisam mogao učiniti ništa, jer nisam imao pravo glasa.
Na toj sjednici Vijeća sigurnosti proširena je internacionalizacija krize i stvoren legitimitet za buduću intervenciju. Ja sam prvi ministar vanjskih poslova u povijesti Ujedinjenih naroda koji je svoju zemlju stavio na dnevni red VS-a, zato što ugrožava svjetski mir. Moj govor nije tajan – u UN-u sam između ostalog rekao: ‘Nitko od jugoslavenskih faktora nije nevin, niti potpuno čist', ali ‘jasno je gdje su generatori konflikta i gdje su glavni motivatori nepovjerenja’. Na to se pozvao i američki državni tajnik James Baker i podvukao kako je jasno da sam mislio na Slobodana Miloševića.
Rekao sam i da Srbi i Hrvati stoljećima zajedno žive. Hrvatska je ‘njihova domovina', Srba u Hrvatskoj, da oni ‘moraju nastaviti živjeti zajedno i ostati… u okviru postojećih granica’. Rekao sam i kako ‘mehanizmi koji su trebali štititi mir i živote svih ljudi nisu odgovorili svojoj funkciji', već su ‘proizveli suprotne učinke', što je izravno adresiranje JNA. Da kod hrvatskih ‘analitičara’ postoji interes za istinu, ona bi se lako mogla utvrditi.
Vi ste tražili od saveznog premijera Ante Markovića da smijeni generala Kadijevića. Zašto on to nije učinio?
- Kadijevićevu smjenu predlagao sam još ranije. Imao sam stalne sukobe s njim na sjednicama Predsjedništva, naročito oko vojne intervencije u Sloveniji. Na sjednici SIV-a tražio sam da se osudi vojna akcija JNA. Uvjeren sam da je za Slobodana Miloševića bilo ključno pridobiti JNA. To je i uspio kad je Srbija vrlo vješto predložila Kadijevića za četvrtu generalsku zvjezdicu.
Kalkulirao je i odugovlačio jer mu je trebalo vrijeme da učvrsti odnose s Kadijevićem i JNA. Miloševićeva agresivnost se intenzivirala kad je bio siguran da je u tome uspio. Na sjednicama SIV-a sam se vrlo često sukobljavao s Kadijevićem. Anti Markoviću sam predlagao da ga smijeni. Slagao se s tim, ali je govorio da je to teško ostvariti.
Zar nije postojala opasnost da umjesto Kadijevića dođe neki još gori Kadijević?
- Zato sam i predložio Markoviću da uz premijerski položaj sam preuzme resor obrane. Armija je već u Sloveniji pokazala na čijoj je strani. JNA je zabila posljednji čavao u lijes SFRJ. Zbog toga se i danas Jugoslavija pogrešno poistovjećuje samo s djelovanjem JNA u ratovima početkom devedesetih.
Na dan kada su slovenska skupština i Hrvatski sabor izglasali nezavisnost, ja sam u Berlinu na sjednici OESS-a, kojom je predsjedavao Genscher, u dogovoru s Jamesom Bakerom, tražio zatvorenu sjednicu o stanju u Jugoslaviji zbog ugrožavanja svjetskog mira. U govoru sam rekao da je Jugoslavija došla u sukob sama sa sobom, da je dotrajala kao federacija i da ju treba iznova definirati kao zajednicu republika.
De facto, ja sam stalno strani faktor gurao u intervenciju. Mislim da sam svoj posao obavio dobro, savjesno, ali s jednim nedostatkom. Nisam uspio spriječiti rat. Realno, nisam niti mogao. Za vojnu intervenciju nisu bili Amerikanci, jer nisu željeli izazivati ruski vojni vrh. Kraj hladnog rata proizveo je euforiju optimizma u svijetu; Jugoslavija je došla u drugi plan.
Kako ste se upoznali s Franjom Tuđmanom?
- Storija naših odnosa je duga. Upoznali smo se u Beogradu preko grupe Hrvata iz DSIP-a koji su se družili kod dr. Zlatka Rukavine. Dolazio je Tuđman, Ivo Robić, ne pjevač nego Štamparov zet, Zvonko Komarica koji je s Murtićem i Tuđmanom išao u Obrtnu školu. Prevladavale su dvije teme: sukob sa Staljinom i nogomet. Ja sam bio hajdukovac, Tuđman i Rukavina veliki pristaše Partizana, a Robić i Komarica navijali su za Dinamo.
Povezani tekstovi
