Hrvatska neće moći tvrditi da se njezino pravosuđe zna nositi s ratnim zločinima sve dok ne bude smogla snage obeštetiti žrtve tih zločina
Marija i Radivoj Berić likvidirani su iz vatrenog oružja na pragu svoje kuće u Varivodama, 28. rujna 1995. godine, 50 dana nakon Oluje. Kada su ubijeni, imali su 69 godina.
Tog su rujanskog dana sjedili pred kućom na sjedalima što ih je njihov sin, Jovan Berić, izvadio iz napuštenog autobusa. Ondje ih je i našao, klonule, u lokvi krvi. Likvidirane samo zato što su Srbi. Da su poginuli za vrijeme Oluje, u borbama i puškaranju, njihov sin to bi nekako i mogao shvatiti. Ali skoro dva mjeseca poslije…
Jovan se vratio u Kistanje, gdje su mu živjeli roditelji, želeći sačuvati »ono što su oni željeli sačuvati«. Kako počinitelji zločina nikad nisu kažnjeni, prije desetak godina pokrenuo je parnicu protiv države, zahtijevajući naknadu za pretrpljenu duševnu bol. No umjesto naknade, dobio je rješenje da on državi mora isplatiti 54 tisuće kuna sudskih troškova.
Sud je u njegovom slučaju – kao i u brojnim sličnim slučajevima – presudio kako čin ubojstva njegovih roditelja nije mogao biti okarakteriziran kao akt nasilja iz političkih pobuda. Nije utvrđeno ni tko je počinio to kazneno djelo, niti da su to počinili pripadnici Hrvatske vojske.
Slučajevi Zec i Levar, u kojima se država nagodila s potomcima ubijenih i pristala isplatiti milijunske odštete, iznimke su, a ne pravilo. U svim ostalim slučajevima oni koji su zbog ubojstava svojih najmilijih tužili državu, koju su s pravom smatrali odgovornom za likvidacije, dobivali su odbijenicu, uz koju je redovito slijedila i za njihove prilike astronomska novčana kazna na ime sudskih troškova, koju nisu imali otkud platiti. Kažnjeni su jer nikad nije utvrđeno tko je kriv za zločine u kojima su izgubili svoje bližnje, što je opet bio posao države.
Sve do danas. Nakon prijelomne odluke Vrhovnog suda u predmetu Varivode možda će u ovoj državi biti pravde i za Jovana Berića, ali i za mnoge njegove supatnike. Tom dalekosežnom i presedanskom odlukom napokon je potvrđena odgovornost države za likvidacije civila u Varivodama, ali i to da je cilj likvidacije bio poručiti ostalim srpskim civilima da im je bolje da odu, kako ih ne bi snašla ista sudbina. Tim su činom, zaključuje Vrhovni sud, »ostvarena obilježja terorističkog akta«, za što je odgovorna država, bez obzira što počinitelji nikad nisu otkriveni niti kažnjeni.
Hrvatska neće moći tvrditi da se njezino pravosuđe zna nositi s ratnim zločinima sve dok ne bude smogla snage obeštetiti žrtve tih zločina. Samo kažnjavanje počinitelja nije dovoljno; sve dok djeca koja su izgubila svoje roditelje ne dobiju odštetu, kao i oni koji su izgubili svoju imovinu – bilo da su im domovi minirani, u ratnoj zoni ili izvan nje, ili su jednostavno iz njih istjerani – pravda neće biti zadovoljena.
Dosad je država učinila sve da minira pravdu. Skandaloznom odlukom Ustavnog suda iz 2008. žrtvama miniranja uskraćeno je pravo na odštetu, i to »u javnom i općem interesu«, iako je posrijedi očita legalizacija etničkog čišćenja i naknadna viktimizacija žrtava.
Država je odgovorna je za sigurnost svojih građana. U slučaju kada dopusti ugrožavanje ljudi ili njihove imovine, mora ih obeštetiti. Ima li država za to novca? To ne smije biti briga žrtava. Zbog rigidnosti postojećih zakona to dosad nije bilo moguće, no odluka Vrhovnog suda budi nadu da se stvari ipak, nakon toliko godina, mijenjaju nabolje. Napokon.
Povezani tekstovi
