Događaji na Petrovačkoj i Prijedorskoj cesti nisu bili obuhvaćeni haškom optužnicom protiv generala Gotovine, Markača i Čermaka
Nedavni nastup hrvatskog istoričara Darjana Godića na zagrebačkom „Kliofestu”, pod naslovom „Zbivanja na Petrovačkoj i Prijedorskoj cesti u kolovozu 1995. Činjenice i narativi”, privukao je pažnju mojih saradnika iz „Veritasa”, pa i moju. Budući da sam u tom izlaganju ponovo prozvan kao glavni propagator narativa o ratnom zločinu na pomenutim putevima, osetio sam profesionalnu i moralnu dužnost da se osvrnem na metod kojim se ovaj naučni saradnik Hrvatskog instituta za povijest služi kako bi opravdao granatiranje srpskih izbegličkih kolona u avgustu 1995. godine.
Gledajući Godićevo izlaganje, teško je bilo oteti se utisku da njegov rad nije vođen željom za utvrđivanjem objektivne istine. Naprotiv, čitav nastup je u funkciji direktne odbrane optuženih hrvatskih pilota pred beogradskim sudom i cementiranja zagrebačkog vojno-političkog narativa o bezgrešnosti operacije „Oluja”.
Metodologija koju je primenio školski je primer selektivnog i tendencioznog pristupa izvorima, što predstavlja duboku devijaciju od principa naučne objektivnosti koja bi morala biti svetinja u istoriografiji.
Ključni manevar kojim Godić pokušava da unese pravnu i istorijsku sumnju u odgovornost za masakr na Petrovačkoj cesti jeste pozivanje na izjavu Miroslava Bjegovića, bivšeg oficira Srpske vojske Krajine (SVK). Godić slavodobitno koristi deo Bjegovićeve izjave srpskim medijima u kojoj on govori kako je napad po koloni izveo „zrakoplov s oznakama bivše JNA”, sugerišući javnosti da to nije bio hrvatski MiG-21, već nekakva letelica Vojske Republike Srpske ili same SVK. Napominje da ne zna zašto Bjegović to tvrdi, da nije mogao pronaći drugi izvor, niti zna da li je on bio u toj koloni, naglašavajući da je to ozbiljna izjava osobe koja je danas univerzitetski profesor u Beogradu i koja nešto zna o SVK.
Međutim, „objektivni” istoričar je svesno i namerno prećutao nastavak te priče. On se nije potrudio da se pozove na drugi video-snimak u kojem taj isti oficir Bjegović, na istom mediju, na moje direktno i konkretno pitanje, odgovara i priznaje da uopšte nije bio prisutan na Petrovačkoj cesti, već da mu je tašta pričala kako je videla zvezdu petokraku na avionu koji je tukao kolonu. Kada jedan doktor nauka svedočenje „iz druge ruke” (i to prepričavanje porodičnih sećanja) uzdiže na nivo krunskog naučnog argumenta, a prećutkuje priznanje samog aktera o sopstvenoj nekompetentnosti, to više nije istorija – to je jeftina dnevna propaganda.
Vrhunac ovakvog antinaučnog pristupa Godić je pokazao kad je na monitoru demonstrirao članak iz ljubljanskog lista „Delo” od 8. avgusta 1995. U tom tekstu se navodi senzacionalistička tvrdnja da je napad na izbegličku kolonu zapravo izvelo ratno vazduhoplovstvo Republike Srpske po direktnom naređenju generala Živomira Ninkovića. Prema pisanju slovenačkog lista, Ninković je navodno zapretio Krajišnicima da će ih granatirati ako se u roku od 20 minuta ne vrate na izgubljene položaje, a kao potvrda se navodi izjava izvesnog pukovnika Babića iz SVK da su na kolonu bačene kasetne bombe, usled čega je bilo dvadesetak žrtava, te da je u Banjaluci zbog begunaca osnovan ratni sud.
Godić je ovaj članak prikazao kao gotovu činjenicu, bez ikakve prateće naučne i istorijske ocene sadržaja. Svaki student prve godine istorije zna da se novinski izveštaji iz prelomnih dana ratnih sukoba, opterećeni propagandom i dezinformacijama, moraju uzimati s ogromnom rezervom i ukrštati sa drugim materijalnim dokazima. Godić to ne čini, jer mu ratna propaganda iz „Dela” služi kao paravan za skretanje krivice sa hrvatskih pilota, makar priča bila potpuno apsurdna.
S druge strane, stvarne materijalne dokaze, vojne zapise i zvanične dokumente koji dolaze s hrvatske strane, Godić upadljivo zaobilazi, prećutkuje ili ublažava. On se ne trudi da se ozbiljno pozabavi tekstom iz časopisa „Vojna povijest”, u kojem su javno navedeni svi naleti i dejstva hrvatskih ratnih aviona u akciji „Oluja”. Najvažnije od svega, Godić potpuno ignoriše neporecivu činjenicu da su hrvatski pravni predstavnici, tokom procesa po uzajamnim tužbama za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, podneli pismeno priznanje da su njihovi avioni dejstvovali na tom području, odnosno unutar vazdušnog prostora BiH. Kako je moguće da za naučnog radnika reči nečije tašte i tri decenije stari ratni novinski članci vrede više od zvaničnog pismenog priznanja sopstvene države pred najvišim sudom UN? To je pitanje za Godićevu profesionalnu savest.
Sledeći korak u ovom perfidnom pokušaju opravdavanja zločina jeste pozivanje na martovsku odluku Opštinskog građanskog suda u Zagrebu u predmetu naknade štete porodice Vuković protiv Republike Hrvatske. Sud je pravosnažno odbio zahtev za naknadu štete zbog ubistva oca i maloletnog sina, uz monstruozno obrazloženje da je za nastalu štetu krivo rukovodstvo RSK koje je dozvolilo da se izmešaju civili i vojska, pa je zbog toga cela izbeglička kolona navodno bila legalna i legitimna vojna meta. Godić ovu suludu sudsku odluku svesrdno brani, a opravdanje za prekogranično dejstvovanje hrvatske avijacije na teritoriji susedne države pronalazi u Splitskom sporazumu između Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića.
Kao pravnik s decenijskim iskustvom u pravosuđu i kao bivši sudija, moram da podsetim i istoričara Godića i zagrebačke sudije na osnovne postulate međunarodnog humanitarnog prava i Prvog dopunskog protokola uz Ženevske konvencije. Prisustvo pojedinačnih vojnika, rasutih delova vojnih jedinica ili pojedinih vojnih vozila unutar nepregledne kolone od desetina hiljada iznemoglih civila, staraca, žena i dece, nikada, nigde i ni pod kojim uslovima ne lišava tu kolonu njenog dominantno civilnog karaktera. Čak i da je na tim putevima zaista postojao legitiman vojni cilj, dejstvovanje avijacije raketama S-24 po civilnoj koloni predstavlja najgrublje kršenje principa proporcionalnosti i principa razlikovanja vojnika od civila. Napad koji svesno uzrokuje prekomerne civilne žrtve i patnju u odnosu na očekivanu vojnu prednost jeste nedvosmislen ratni zločin. Opravdavati ubistvo dece na cesti Splitskim sporazumom predstavlja vrhunac pravnog cinizma i moralne posrnulosti.
Na kraju svog izlaganja, Godić je posegnuo za izlizanim argumentom kako „Veritasu” i meni lično ne treba verovati jer su naši popisi žrtava navodno neverodostojni, što je „utvrdio i Haški tribunal u predmetu Gotovina i dr.”.
Ovo je još jedna krupna, lako proverljiva manipulacija namenjena neinformisanoj javnosti. Najpre, događaji na Petrovačkoj i Prijedorskoj cesti uopšte nisu bili obuhvaćeni haškom optužnicom protiv generala Gotovine, Markača i Čermaka. „Veritas” je godinama upozoravao da je izostavljanje ovog raketiranja iz optužnice velika nepravda.
Dakle, Haški sud se uopšte nije bavio Petrovačkom cestom, niti je mogao da ocenjuje „Veritasove” popise za događaj koji nije ni bio predmet suđenja. To što je Žalbeno veće Tribunala na kraju oslobodilo hrvatske generale krivice za udruženi zločinački poduhvat ne znači da zločini na terenu nisu počinjeni, niti da su pobijena deca izbrisana iz istorijske stvarnosti. „Veritasov” popis žrtava građen je decenijama, mukotrpno, na osnovu matičnih knjiga, krštenica, smrtovnica, zvaničnih ekshumacija, identifikacija i direktnih svedočenja preživelih članova porodica i svedoka očevidaca. On ostaje neporeciv spomenik stradanja jednog naroda, koji se ne može poništiti politički motivisanim haškim presudama ili selektivnim zagrebačkim predavanjima.
Ovakav nastup na „Kliofestu” jasno pokazuje da se u delu hrvatske akademske zajednice istorija ne piše na osnovu naučnih činjenica, već se kroji u krojačnicama državne odbrane i političkih potreba. Sve dok se spremnost na iskreno suočavanje sa tamnim stranama sopstvene prošlosti bude menjala za relativizaciju i odbranu pilota koji su sejali smrt po izbegličkim kolonama, Petrovačka i Prijedorska cesta ostaće ne samo mesta strašnog, nekažnjenog zločina, već i mesta neprebolnog srpskog pamćenja i sećanja, što nikakvi selektivni istoričari, bez obzira na svoje visoke titule, nikada neće moći da izbrišu.
Poltika, 29. septembar 2026. godine, internet izdanje
