Piše: Savo Štrbac
Najnovija odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske (broj U-IIIBi-2741/2020. od 19. maja 2026), kojom je usvojena tužba braće Slobodana i Milana Berića iz Beograda, zvanično je i pod pečatom najviše sudske instance u Zagrebu potvrdila ono što Dokumentaciono-informativni centar „Veritas” tvrdi već duže od tri decenije: Hrvatska svesno, namerno i sistemski opstruiše i vodi „neučinkovitu” istragu o brutalnom ubistvu sedmoro starijih srpskih civila u selu Uzdolje kod Knina, počinjenom 6. avgusta 1995. godine.
Ova odluka nije samo pravni šamar zvaničnom Zagrebu, već i krunski dokaz o postojanju „zaštićenih kasti” unutar hrvatskog društva. Analizom samog obrazloženja sudske odluke, pred nama se sklapa mozaik zastrašujućeg državnog saučesništva u prikrivanju zločina, u čijem se središtu nalaze imena jedne od najvećih estradno-političkih ikona hrvatske desnice i njegove porodice.
Hajde da ogolimo činjenice koje su hrvatska policija i tužilaštvo decenijama pokušavali da prikriju.
Saradnici „Veritasa” prvi su locirali i detaljno saslušali preživele svedokinje, Bosu Šare i Miru Berić. Obe su, na našu molbu, kasnije svedočile pred haškim, srpskim i hrvatskim pravosudnim organima, ponavljajući uvek istu, jezivu priču.
Zahvaljujući njihovim iskazima, sam trenutak egzekucije pod uzdoljskim hrastom rekonstruisan je do najsitnijih detalja. Meštane su presrela trojica naoružanih vojnika u maskirnim uniformama. Jedan od njih, opisan kao plavi mladić iz Unešića, odveo je Bosu Berić (Mirinu sestru) preko puta do obližnje fabrike „Knin gips”. Tamo je bila smeštena vojna jedinica kojoj je očigledno pripadala i trojka koja je zarobila Uzdoljane. Drugi vojnik, „Zagrepčanin”, nakon što je Miru smestio u crni kombi za Knin, i sam je prešao preko puta do fabrike, gde se pekla jagnjetina.
Pod hrastom je ostala grupa od osam starijih civila i onaj najagresivniji vojnik – duge crne kose, krvavih očiju i u crnoj majici s ustaškim obeležjem „Za dom spremni”.
Dok su prestravljeni starci sedeli sakupljeni na zemlji, dugokosi ubica, po svedočenju Bose Šare, hladnokrvno i bez trunke ljudskosti dobacio im je rečenicu koja svedoči o neshvatljivom monstrumu: „Došlo je vreme, nema se šta više čekati, ohladiće mi se jagnjetina!” Odmah nakon tih reči, u njih je sasuo ceo šaržer iz automatskog oružja. Bosa Šare je takođe upucana, ali je, za razliku od svog muža Krstana, koji ju je u samrtnom hropcu savetovao da beži u šumu, uspela da preživi.
Druga svedokinja, Mira Berić, u svim svojim iskazima, uključujući i onaj iz 2011. godine dat hrvatskom pravosuđu, navodi da joj je onaj treći vojnik (koji se predstavljao kao Zagrepčanin) eksplicitno rekao da je taj krvoločni ubica pod hrastom – rođeni brat poznatog pevača Marka Perkovića Tompsona.
Hrvatskom pravosuđu (ŽDO Šibenik, kasnije Split) trebalo je punih deset godina od tog Mirinog svedočenja da podigne slušalicu i obavi najobičniji informativni razgovor s Tompsonovim bratom Draženom Perkovićem (2021. i 2022. godine)! On je, očekivano, negirao da je uopšte bio u Uzdolju.
Međutim, zvanični vojni dokumenti Ministarstva odbrane RH, citirani u ovoj ustavnoj odluci, otkrivaju ogroman propust. I brat Dražen, ali i pevač Marko Perković Tompson lično, u vreme akcije „Oluja” (od 4. do 31. avgusta 1995) bili su naoružani i mobilisani u istoj jedinici – VP 1108 Drniš (142. domobranska pukovnija)! Ta pukovnija operisala je upravo na potezu Drniš–Knin, gde se nalazi i selo Uzdolje, nastanjeno isključivo srpskim življem.
I tu dolazimo do vrhunca policijske bezobzirnosti i bezobraznosti: policija traži ratni put za obojicu braće, ali informativni razgovor obavlja samo s Draženom. Samog Marka Perkovića Tompsona niko nikada nije pozvao u stanicu! Niko ga nije pitao gde je bio 6. avgusta 1995. godine i ko su ljudi iz njegove pukovnije koji su sejali smrt pozivajući se na njegovo ime. Zašto? Zato što je Tompson u Hrvatskoj „sveta krava” u čiju se zonu odgovornosti ne sme dirati, čak i kada tragovi krvi vode direktno do njega ili njegovih najbližih.
Ali pre nekoliko dana, u razgovoru koji sam ponovo vodio sa svedokinjom Mirom Berić, na površinu je isplivao detalj koji do sada nigde nije zabeležen. Mira mi je ispričala da je, dok je boravila u kampu UN u Kninu u avgustu 1995. godine, u hrvatskim novinama videla najavu Tuđmanovog dolaska na kninsku tvrđavu, gde je pisalo da nastupa i Tompson. Pored teksta je bila pevačeva fotografija.
Mira, koja Tompsona nikada ranije u životu nije videla, ostala je skamenjena. Čovek sa fotografije u novinama neverovatno je ličio na onog vojnika pod hrastom. Podsetimo, „Zagrepčanin” (koji je zapravo pričao na lokalnoj ikavici) eksplicitno joj je rekao da je to rođeni brat poznatog pevača Marka Perkovića Tompsona koji peva ustaške pesme. To je isti onaj vojnik koji je, po svedočenju Bose Šare, hladnokrvno („da mu se ne ohladi jagnjetina”) ubio sedam nevinih meštana Uzdolja.
Kada sam joj predočio da Tompsonov brat Dražen ima alibi u istrazi, Mira mi je mirno i odsečno rekla: „Jedan od njih dvojice bio je pod hrastom u Uzdolju i pobio moje rođake i komšije.”
Ako ovome dodamo i svedočenje meštana Uzdolja da je godinama nakon rata na mesto zločina, pod onaj isti hrast, krišom i u pratnji vozača dolazila starija žena da pali sveće i ostavlja cveće – narodni šapat da je to bila Tompsonova majka, koja je u tišini pokušavala da okaje strašne grehe jednog od svojih sinova, dobija duboku, jezivu logiku. Iako Ustavni sud u odluci tvrdi da je to bila majka osumnjičenog Ivice Ujakovića (koji je dokazao da je u inkriminisano vreme bio na slovenačkoj granici), lokalna svest nepogrešivo prepoznaje ko je i zašto pod uzdoljskim hrastom prao nečistu savest.
Postoji još jedan krunski dokaz koji splitsko tužilaštvo svesno ignoriše. Miru Berić je iz sela u kamp UN u crnom kombiju prevezao „časnik” (oficir) 7. gardijske brigade „Pume”, koji se predstavio kao Srećko. On je bio svedok koji se na njenu molbu vratio na stratište i s njom ugledao strašan prizor – tela pobijenih staraca i poluživog Krstana Šare, kako se iz gomile leševa pridiže na kolena. Sutradan ju je ponovo vozio u Uzdolje po dokumenta, svesno zaobilazeći stratište pod hrastom.
„Veritas” poseduje video-snimak iz avgusta 1995. godine na kapiji kampa UN, gde se vide Mira i taj hrvatski časnik u prijateljskom razgovoru pred polazak u selo. Snimak je javno dostupan na „Jutjubu”, autor je splitski novinar Dražen Travaš, a naslov glasi: „Knin, kamp UN, igre službenih prevodilaca.”
Javno postavljam pitanje nadležnim tužilaštvima u Šibeniku i Splitu: Da li ste za 31 godinu ikada pregledali ovaj snimak? Da li ste preko ovog video-zapisa identifikovali časnika „Srećka” iz 7. brigade, koji vam na tacni može dati nazive jedinica (a možda i imena nekih vojnika) koje su se tog dana kretale Uzdoljem?
Odluka Ustavnog suda iz maja 2026. godine nalaže hrvatskim organima krivičnog gonjenja da nastave istragu. Ali ta istraga više ne može biti farsa protiv „N. N. lica”. Slagalica je sklopljena. Imate svedoke koji prepoznaju lik sa fotografije, imate video-snimak ključnog oficira na „Jutjubu”, imate svedočenje o ranjenom Krstanu i rečenicu o „hladnoj jagnjetini”, imate tačne vojne rute 142. pukovnije i 7. brigade…
Pravni zid zastare koji je štitio državu od isplate odštete porodici Berić (i drugim porodicama ubijenih) napukao je. Ako DORH i dalje bude fingirao istragu i izbegavao da pređe „crvenu liniju” zvanu Marko Perković Tompson, porodice žrtava će kroz nove parnice, naoružane ovom ustavnom odlukom, ogoliti sistem „do koske”.
Vreme nije pojelo istinu o Uzdolju. Ona tek sada, nakon tri decenije, počinje da sija punim, optužujućim sjajem.
Politika, 30.06.2026, digitalno izdanje
