D.I.C. Veritas

DIC Veritas, 05.05.2018, Savo Štrbac: Narcizam malih razlika

Mi Krajišnici već 23 godine obilježavamo egzodus zapadnoslavonskih Srba izazvanog hrvatskom agresijom (“Bljesak”) na teritorij RSK, odnosno na područje koje je tada bilo pod zaštitom mirovnih snaga UN-a poznatim kao sektor “Zapad”.

I ove godine, kao i predhodnih godina, Hrvati su slavili u Okučanima “blistavu” pobjedu, a Srbi su u Gradišci sa mosta spuštali vijence u rijeku Savu, preko kojeg je spas u Srpskoj našlo oko 15.000 Srba. No, nisu bili svi takve sreće da živi pređu preko “mosta spasa”. Neki ubijeni ostadoše na kućnim pragovima, a neki uz  puteve prema tom mostu. Veritas je popisao 283 žrtve, među kojima je 114 civila, uključujući 56 žena i 9 djece. Do sada je razjašnjena sudbina 150 žrtava, koliko su ih porodice i sahranile, a ostalih 133 vodimo na spisku nestalih.

Moj najjači utisak sa ovogodišnjeg komemorisanja žrtava iz akcije “Bljesak” je izvještaj predstavnice Uprave za zatočene i nenestale  koja djeluje pri hrvatskom Ministarstva branitelja. Elem, gospođa Višnja Bilić, tako se zove, izjavila je: “Prema podacima ekshumiranih i identifikovanih, dolazimo do zaključka da je u Bljesku stradalo 160 ili 169 osoba srpske nacionalnosti, stoga svi podaci koji se pojavljuju u različitim javnim izvorima o 280 poginulih nemaju uporišta u činjenicama”. Do ovog zaključka pomenuta predstavnica hrvatske države je došla na osnovu 150 do sada ekshumiranih leševa iz akcije Bljesak (od kojih je 111 identifikovano), te još 10 do 15 posmrtnih ostataka koje treba tek ekshumirati.

U njenom izvještaju tačan je podatak o broju ekshumiranih i identifikovanih, ali ne i broj ukupnih žrtava. Naime, nisu sve srpske žrtve  ni ostale niti su ubijene na području zapadne Slavonije. A evo i primjera:

Prvog dana agresije hrvatska granata eksplodirala je ispred jedne zgrade u Staroj Gradišci, od koje su na licu mjesta ubijeni Milka Dobrijević (48) i Nikola Šestanović (24) dok je teško ranjen Bojan Ilinčić (15), koji je istog dana umro u bolnici u Banja Luci. Istog dana u ovom gradu, u Hilandarskoj ulici, artiljerijska granata ispaljena sa hrvatskih položaja sa lijeve obale Save ubila je trogodišnju Unu Tadić i njenu baku Mariju (55). U selu Laminci hrvatske artiljerijske granate prvog dana  ubijaju i Danijela Ratkovića (18), a dan kasnije i Ljubicu Perić (74). Ujutro, 2. maja, hrvatske granate u selu Bok Jankovac ubijaju i  djevojčicu Nikolinu Račić (17). Istog  dana, hrvatski avion Mig 21, kojim je pilotirao Rudolf Perešin, rano ujutro oko šest sati, granatirao je sam centar B. Gradiške, pri čemu je srušena jedna zgrada u blizini bolnice, u kojoj su ubijeni brat i sestra Dajana (6) i Nemanja (9) Gojić.

Mire Vuković iz Okučana, u potrazi za bratom Zoranom, prvog maja, u mrtvačnici Doma zdravlja u B. Gradišci, izbrojao je 6 leševa, svi preveženi sa lijeve obale Save.

U selu Paklenici u podrum jedne kuće sklonili su se srpski ranjenici i nekoliko žena, među kojima su bile i Aleksija Rauš i djevojka njenog sina Vesna iz Banja Luke. Hrvati su zapalili kuću iznad podruma, a kada je Aleksija otvorila podrumska vrata da se ne bi ugušili od dima, ispaljena je zolja koja je spržila i nju i Vesnu. Od Vesne je pronađena ruka, po kojoj ju je mladić i prepoznao, a od Aleksije nikakvog traga. U toj akciji je spaljeno još mnogo  kuća a  poneke i sa ukućanima. U zapadnoj Slavoniji ima i dosta kanala, bunara i gustih šuma. Koliko oni kriju srpskih leševa, tek treba istražiti. Nažalost, neće se svi nikada ni pronaći, posebno ne oni koji su spaljeni.

U septembru 1997, obišao sam i ruševine zgrade u kojoj su ubijeni Nemanja i Dajana, a istog dana obišao sam i bosanskogradiško groblje Brestovčina i prebrojavao krstače  sa grobova pokopanih u vrijeme Bljeska. Bili su tu i grobovi Nemanje i Dajane, Une i njene bake Marije, Milke i Nikole iz Stare Gradiške… Bile su tu i 4 krstače, duplo manje od klasičnih, ofarbane u bijelo i bez imena. Ljudi koje sam zatekao na tom groblju rekoše mi da su to grobovi djece koja u vrijeme smrti još ni imena nisu dobila.

Sve ovo zna, ili bi trebalo da zna, i gospođa Bilić, jer ovi podaci su i javno objavljeni još 1998, o njima sam često  i javno  govorio, uključujući i mnoge sastanke  srpske i hrvatske komisije za nestale.  I nije ovo prvi put da nam Hrvati osporavaju podatke o žrtvama. Osporavaju ih i kad imamo potpune spiskove sa imenima žrtava. Osporavaju nam i one iz devedesetih ali i one iz četrdesetih prošlog vijeka. Ta njihova manijakalna potreba da nam sve osporavaju, gospodin Ivo Golštajn, inače hrvatski Jevrejin, zove “narcizam malih razlika”, mada bi, po meni, prikladniji naziv bio “prokletsvo malih razlika”.

 

3. maja 2018.

Savo Štrbac

 

 

 

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.