Uvaženi predstavnici državnih institucija, poštovani gosti iz međunarodnih organizacija, dragi prijatelji, a prije svega – braćo i sestre po zajedničkoj sudbini,
Izuzetna mi je čast, ali i velika odgovornost, što danas stojim pred vama u Domu Narodne skupštine. Stojim ovdje ne samo u svoje ime, već u ime stotina hiljada ljudi koji dijele istu sudbinu. U ime onih koji su, baš kao i ja, jednog dana morali da zaključaju kapiju, stave ključ u džep i krenu u nepoznato. Ključ kojim, i nakon više decenija izbjeglištva, povremeno otključavamo nostalgiju i koji čuvamo kao trajnu porodičnu amajliju.
Slogan ove izložbe kaže: „Iza svake izbjegličke priče stoji čovjek.“ I to je velika istina koju danas moramo glasno da izgovorimo. U javnosti se o izbjeglicama često govori kroz brojke, statistike, procente i istorijske datume. Ali izbjeglištvo nije samo statistika.
Izbjeglištvo je i čovjek sa imenom i prezimenom. To je miris zapaljenog ognjišta. To je majka koja u traktorskoj prikolici privija dijete na grudi. To je starac koji se, dok odlazi, ne okreće unazad jer zna da mu srce ne bi izdržalo taj pogled. To su djeca koja su odrasla preko noći, preskočivši bezbrižno djetinjstvo.
Svako od nas ovdje ima svoju priču. Te priče počinju gubitkom doma, zavičaja i svega što smo generacijama stvarali. Počinju tišinom i pitanjem: „Gdje ćemo sutra?“
Međutim, naše priče se ne završavaju u zbjegovima niti u izbjegličkom kampu. Danas, na Svjetski dan izbjeglica, mi nismo ovdje samo da bismo tugovali nad onim što smo izgubili. Ovdje smo da proslavimo ono što smo sačuvali.
A sačuvali smo dostojanstvo. Sačuvali smo obraz, tradiciju i nadu. Pokazali smo nevjerovatnu žilavost i snagu. Iz pepela i iz najlonskih vreća, uspjeli smo da sagradimo nove domove, da iškolujemo djecu i da postanemo stubovi društva u kom danas živimo. Donijeli smo sa sobom svoje znanje, svoj rad, svoju kulturu i utkali ih u temelje ove zemlje koja nas je primila.
Ova izložba slika i ličnih svjedočenja jeste spomenik našoj prošlosti, ali i svjedočanstvo o našoj pobjedi nad zlom sudbinom. Ona nas podsjeća da solidarnost i razumjevanje nisu samo lijepe riječi, već pojas za spasavanje koji nekome može promijeniti život.
Hvala Komesarijatu za izbjeglice i migracije i svima vama koji godinama radite na tome da se naš glas čuje. Hvala Republici Srbiji što je bila i ostala naš zajednički krov.
A mojim sunarodnicima želim da poručim: budite ponosni na svoj put. Izgubili smo zavičaj, ali nikada nismo izgubili sebe.
Hvala vam!
Veritas,info
