Hrvatsko SAD pregovori u Vasingtonu, novembar 1994. Foto: Krešimir Ćosić/Privatni arhiv
Potkraj 1994. hrvatsko je izaslanstvo tražilo od Amerikanaca podršku za Oluju, no nije dobilo signal
Zanimljivo je, nakon 20 godina otkrivati neke nove detalje i činjenice oko najznačajnije hrvatske vojne akcije Oluja. Pa i otvaranje dijela američkih arhiva tako izaziva živi interes. U dokumentima koje je Večernji list ekskluzivno objavio u jučerašnjem broju doznajemo da je CIA mislila da Oluju Hrvati neće početi prije jeseni 1995. To jest bilo točno jer živući svjedoci, a nekadašnji bliski suradnici predsjednika Franje Tuđmana, potvrđuju taj “tajming”, no tvrde i da smo se “morali požuriti, uglavnom zbog opasnosti od pada Bihaća”, te zato što je počeo proces ujedinjavanja RSK s Republikom Srpskom.
No, to ne znači da američka CIA nije znala da će Hrvatska početi Oluju. Znala je, naravno, no, istina, nije znala, bar ne danima prije, i kada će akcija početi. To jest bila tajna, a Tuđman je presudio taj datum.Vesna Škare-Ožbolt, tada najbliža Tuđmanova suradnica u kabinetu, kaže da je postojalo više razina informiranja pa se tako može reći da američki veleposlanik Peter Galbraith do zadnjeg časa nije znao da će Oluja početi.
Galbraith i Plan Z-4
Galbraith je, naime, bio zaokupljen realizacijom Plana Z-4, a cijeli je hrvatski državni vrh navijao da on propadne. Bolje su od Galbraitha, međutim bili informirani američki vojni ataše i rezident CIA-e u Zagrebu.
– Uostalom, tko se god razumio u ono što RH vojno čini, lako je mogao shvatiti da je naša namjera osloboditi vojno zemlju jer smo poduzimali niz mini vojnih akcija kako bismo zauzeli ključne kote pred akciju – objašnjava Škare-Ožbolt. Potvrđuje da je povod za akciju bio nepristanak pobunjenih Srba da u roku tri mjeseca uđu u sastav RH.
– Tuđman nam je pred odlazak u Ženevu rekao da nakon povratka od Srba želi samo odgovor “da”, ili “ne”. Ona kaže da su “svi bitni ljudi međunarodne politike znali da će RH poduzeti Oluju, jedino nisu znali datum”. Galbraith je tu bio posebno osjetljiv jer nije znao ni da kreće “Bljesak”, koji ga je zatekao na brodu u Ičićima te se jako naljutio što ga nismo informirali”, kaže Škare-Ožbolt. Dodaje da kod nas još uvijek vlada “svojevrsni zavjet šutnje aktera i nikada se sve karte neće pokazati”.
Admiral Davor Domazet Lošo za vrijeme “Oluje” bio je načelnik vojne obavještajne službe. Kaže da je Tuđman donio odluku da Oluja počne ujutro 4. kolovoza, na čuvenom Brijunskom sastanku 31. srpnja 1995. godine. Ono što pokazuju snimke na televizijama, to nije od 31. srpnja jer tada ništa nije bilo snimano. Zatim, 2. kolovoza na Brijune dolazi veleposlanik Galbraith i hrvatskom predsjedniku prenosi stav predsjednika SAD-a Billa Clintona o važnosti suradnje bosanskih Hrvata i Muslimana.
Tom je prigodom na istom sastanku Tuđman američkom veleposlaniku jasno naznačio da se “u sadašnjim okolnostima ne može više dopustiti srpsko izigravanje RH”. Tuđman je upoznao Galbraitha da je RH donijela odluku o operaciji Oluja. Galbraith ide u Beograd i od Slobodana Miloševića dobiva uvjerenje da se Vojska Jugoslavije neće miješati u rat u Hrvatskoj. Što se tiče obavještajnih službi SAD-a, “mi smo jako blisko surađivali i imali smo partnerske odnose. Oni su, nakon što je Tuđman donio odluku, znali odmah kada krećemo. Amerikanci nisu ništa planirali, ali su nam dali zeleno političko svjetlo”, tvrdi Domazet.
Mate Granić, tadašnji MVP, sjeća se da je “nakon jednog sastanka Tuđmana, Šuška i mene, sredinom lipnja 1995. godine ministar Šušak rekao veleposlaniku Galbraithu da, ako ne uspiju pregovori s lokalnim Srbima, a to je ona faza kada su odbili i razgovarati o Planu Z-4, u tom slučaju razmišljamo i o vojnoj operaciji”, kaže.
Tajni pregovori
Tada se dogodila tragedija u Srebrenici.
– Nismo znali sve razmjere tragedije i zločina, ali smo znali da u tom trenutku samo mi možemo pomoći Bošnjacima – ističe Granić. Nakon Srebrenice, u RH dolazi turski predsjednik Demirel i moli predsjednika Tuđmana da pomogne Bošnjacima. Zatim se susreću Tuđman i Izetbegović i donose Splitsku deklaraciju, koja legalizira prisutnost Hrvatske vojske u BiH, Granić potvrđuje da je Galbraith bio na večeri s G. Šuškom i od njega je dobio informaciju da Hrvatska pokreće vojnu akciju, ali nije govorio o točnom datumu jer on još nije bio određen.
– A od mene je čuo što će biti s Bošnjacima – kaže Granić.
– Niti smo mi tražili niti su Amerikanci dali zeleno svjetlo, ali su apsolutno o svemu bili obaviješteni. Naša operacija savršeno se uklapala u američku mirovnu inicijativu – zaključuje Granić. Javnosti je malo poznat, a najzanimljiviji je dio priče o Oluji, da je državni vrh planirao Oluju pokrenuti još u jesen 1994., no nije dobiven “signal” od SAD-a. Potkraj studenoga 1994. u Washington putuje delegacija koju vodi G. Šušak i general Janko Bobetko. Nazočan je i general Krešimir Ćosić.
Hrvatska vojna delegacija u više je navrata u studenom boravila u Washingtonu i Pentagonu, gdje su u potpunoj tajnosti Hrvati pregovarali s političkim i vojno-obavještajnim vrhom SAD-a o planiranim vojnim operacijama hrvatskih snaga. Mi smo imali dvojak cilj – osloboditi okupirane krajeve i spasiti od pada u srpske ruke Bihać i tamošnji 5. korpus Armije BiH, koji je trpio velike gubitke. Bihać je postao ključ rata, kako za RH tako i za BiH. Jednostavno rečeno, u slučaju pada Bihaća, RH bi se našla izravno ili neizravno u potpuno izgubljenoj vojničkoj poziciji, a pregovori na razini Kontaktne skupine više ne bi imali nikakva smisla. Jednostavno rečeno, bili smo prisiljeni na tzv. preventivnu aktivnu obranu – kaže Ćosić.
Ministar Šušak izložio je hrvatski stav te naglasio: “Hrvatska ne zahtijeva nikakvu vojnu pomoć, ali želi razumijevanje ako bude prisiljena napasti kako bi zaštitila svoje međunarodno priznate granice.”No, tad je odgovor SAD-a još bio: “Ne smijete krenuti, u takvoj se vojnoj operaciji širokih razmjera ne bi mogle izbjeći goleme žrtve i novi veliki val izbjeglica.” Devet mjeseci poslije, više nisu zaustavljali akciju, Oluja je mogla početi.
Autori:
Davor Ivanković,
Dražen Ćurić
Povezani tekstovi
