D.I.C. Veritas

Politika, 17.08.2020, Savo Štrbac: Žrtvovanje Srba u Krajini zarad muslimana u Bihaću

U organizaciji Instituta za evropske studije iz Beograda, 29. jula je održan vebinar pod nazivom „25 godina od Plana Z-4 i akcije ’Oluja’”, na kojem smo učestvovali Piter Galbrajt, tadašnji ambasador SAD u Hrvatskoj (1993–1998), prof. Slobodan Samardžić, mr Vladimir Rusić i moja malenkost.

Kada me je Miša Đurković pozvao da učestvujem na ovom vebinaru, prihvatio sam bez premišljanja upravo zbog Galbrajta, s kojim sam se susreo najmanje dva puta u toku rata devedesetih. Prvi put smo se sreli na Plitvičkim jezerima u jesen 1993. Pošto sam u to vreme, pored funkcije sekretara Vlade RSK, obavljao i funkciju predsednika Komisije RSK za humanitarna pitanja, sastanak je i upriličen u vezi s tim pitanjima.

Na taj sastanak sam doneo torbu punu dokumenata o stradanju Srba na području pod kontrolom hrvatskih vlasti (Pakračka Poljana, Sisak, Zadar, Lora, Kerestinac…) i u dotadašnjim hrvatskim agresijama na delove RSK od kada je stavljena pod zaštitu UN-a (Nos Kalik, Miljevački plato, Ravni Kotari i Medački džep). Ostalo mi je u sećanju da je ovlaš bacio pogled na te dokumente, ne pokazujući nimalo empatije za naše žrtve. Njega je prvenstveno interesovao položaj Hrvata koji su ostali u RSK.

Tada još nisam znao da je on tokom 1991. i 1992. kao savetnik Komiteta za inostrane poslove američkog Senata više puta posetio bivšu Jugoslaviju i da je koautor izveštaja o etničkom čišćenju u BiH u kojem su Srbi prikazani kao „loši momci”.

Drugi put smo se sreli na Kninskoj tvrđavi 30. januara 1995. godine. On je predvodio grupu ambasadora koji su došli u Knin s namerom da predstavnicima RSK predaju predlog Plana Z-4, a ja sam se našao u delegaciji RSK koja ih je sačekala.

Šta je Plan Z-4?

U jesen 1994. godine pojavila se mirovna inicijativa poznata i kao Plan Z-4, iza kojeg su stajali SAD, Rusija, EU i UN. Prema tom planu, krajiški Srbi je trebalo da dobiju široku autonomiju („državu u državi”) u područjima u kojima su pre rata bili većinsko stanovništvo (Banija, Kordun, Lika i severna Dalmacija). Na tim područjima trebalo je, između ostalog, da imaju vlastite simbole, posebno zakonodavno telo, predsednika i ministarski kabinet, posebnu valutu i vlastite  policijske snage.

Tuđman je 30. januara 1995. primio ambasadore grupe „Z-4” i tom prilikom, iako nevoljno, preuzeo njihov plan i obećao da će ga hrvatska strana razmotriti. Istog dana ambasadori su posetili i Knin s namerom i da vođstvu RSK službeno ponude isti dokument. Međutim, oni su odbili da ga prime, opravdavajući taj potez stavom da ga mogu uzeti u razmatranje tek krajem marta iste godine, kad bude određena dalja sudbina Unprofora (hrvatska strana je produžetak ostanka snaga UN-a uslovljavala promenom njihova naziva u Uncro i promenom mandata, u smislu da budu nadležne za provođenje dotadašnjih rezolucija, ekonomskog sporazuma i kontrole granica sa BiH i SRJ).

Sve sam ovo i ranije znao. A na vebinaru sam od Galbrajta doznao da je zapravo idejni začetnik Plana Z-4 bio Vitalij Čurkin, u to vreme zamenik ruskog ministra spoljnih poslova, te da je Galbrajta s tom Čurkinovom inicijativom upoznao Tuđman i zamolio ga da i on podrži tu inicijativu kao čovek Zapada, što je on i prihvatio. Doznao sam i da je Tuđman još u novembru 1994. preko njega tražio da mu SAD, kao jedina svetska sila u to vreme, da „zeleno svetlo” da vojnom intervencijom reši pitanje Krajine, što mu nije dozvoljeno.

Međutim, kada ga je Gojko Šušak, hrvatski ministar odbrane, oko 20. jula 1995. obavestio da se Hrvatska priprema da napadne Krajinu, više se nije protivio – iz tri razloga koja su se u međuvremenu desila: jedan od njih je odbijanje Plana Z-4 od strane vođstva RSK, drugi, i najznačajniji, jeste Srebrenica, koja se desila 11. jula, o čemu ga je obavestila jedna predstavnica UN (kojom će se i oženiti godinu dana kasnije), a treći je procena (njegova i Tuđmanova) da se Srbi iz RS i RSK spremaju da, pod komandom Ratka Mladića, napadnu zaštićenu enklavu „Bihaćki džep”, gde bi bilo četiri puta više žrtava nego u Srebrenici, što bi dovelo do potpunog fijaska mirovne misije UN-a na području bivše Jugoslavije. Drugim rečima, kazao je Galbrajt, birajući između dve zone pod zaštitom UN-a, žrtvovali su, kao manje zlo, Srbe u Krajini zarad muslimana u Bihaću.

Kazao je i da je lično pokušao da nagovori Tuđmana da odgodi početak akcije, zbog čega se u Beogradu 2. avgusta 1995. i sastao s tadašnjim premijerom RSK Milanom Babićem, koji je pristao i na mirnu reintegraciju, ali su i on i njegova administracija, uključujući i Tuđmana, ocenili da Babić nema „političku težinu da dogovoreno i sprovede”, s obzirom na to da nije imao kontrolu nad vojskom i policijom.

Jedini koji je imao takvu težinu bio je Slobodan Milošević, ali on nije hteo da primi na razgovor na tu temu tadašnje otpravnike poslova SAD i Velike Britanije u Beogradu. I pored svega toga, poslao je svojoj administraciji depešu da zatraži od Tuđmana da odloži početak akcije „Oluja”, ali ga u Vašingtonu nisu poslušali i Hrvatskoj su, preko njihovog ambasadora Žužula, poslali depešu da ima zeleno svetlo za početak akcije.

Tako o akciji „Oluja” sa vremenske distance od 25 godina govori tadašnji ambasador SAD u Hrvatskoj Piter Galbrajt. Nisu ga mnogo pogodili ni podaci o posledicama njegove odluke o „izboru žrtve”, koje sam mu predočio (više od 220.000 proteranih i 1.872 poginula i nestala). Kaže da je znao da će napad Hrvata izazvati masovni egzodus Srba, ali da nije očekivao toliki broj civilnih žrtava i devastaciju imovine. Kaže i da je „na delu bilo etničko čišćenje, ali ga ipak nije bilo jer su Srbi otišli pre nego su Hrvati došli”.

Jedino ga je interesovalo da li smo mi u Kninu znali da nam Milošević neće pomoći u odbrani Krajine i koji su članovi krajiške vlade bili „za”, a koji „protiv” ulaska u proces pregovora sa Hrvatima po Planu Z-4.

 

Objavljeno u dnevniku „Politika“, 17. avgusta 2020, veb izdanje

 

 

facebooktwittergoogle_pluslinkedinmailfacebooktwittergoogle_pluslinkedinmail

Komentari su isključeni.