Kopija svih protokola Komisija SRJ predala je Veritasu, u čijoj organizaciji su porodice nestalih, na osnovu podataka u protokolima, godinama pokušavale prepoznati svoje nestale rođake. Rezultati takvih identifikacija (345 iz Oluje i Bljeska) su dostavljani i hrvatskoj strani, a te preliminarne identifikacije su kasnije pomagale u identifikaciji leševa klasičnim metodama.
8.7. Sve do danas sam zadržao status eksperta u Komisiji Srbije, a i Veritas kao organizacija učestvuje u svim fazama potrage za nestalim licima. Skoro identičnu saradnju i ja lično i Veritas ostvarujemo i sa komisijama sa područja BiH, posebno Republike Srpske.
9. Saradnja sa Tužilaštvom Tribunala
9.1. U uvjerenju da će MKSJ objetivno i nepristrano tretirati sve zločine počinjene na prostoru predhodne Jugoslavije, Veritas je neposredno po njegovom formiranju prihvatio ponuđenu saradnju, koja se ogledala u obezbjeđivanju dokaza za teške povrede humanitarnog prava na području RH i bivše RSK (bivše UNPA područje).
Do prvog kontakta predstavnika Veritasa i ICTY došlo je u novembru 1994. godine u Kninu. U martu i maju 1995. godine predstavnici ICTY su od Veritasa preuzeli, takođe u Kninu, 14 dosijea koji obrađuju slučajeve teškog kršenja humanitarnog prava nad Srbima na području RH i RSK.
I poslije egzodusa Srba iz bivše RSK (UNPA sektora Zapad, Sjever i Jug) u maju i avgustu 1995. godine, na zahtjev ICTY, nastavljena je saradnja na način da je Veritas za ICTY obezbjeđivao svjedoke i ostale dokaze (pisanu dokumentaciju, fotografije, video i tonske zapise…) za događaje u kojima su Srbi žrtve i za koje je otvorena istraga. Svjedoci su saslušavani u RS i u SRJ, što je zavisilo od toga gdje su boravili, ali i od trenutnih odnosa između dotičnih država i ICTY.
Saradnja je dogovarana sa visokim funkcionerima ICTY-a: predstavnici Veritasa, koje sam ja predvodio, sastali su se u oktobru 1996. godine u Beogradu sa sudijom Silvie Pantz, u januaru 1997. i u februaru 1998. godine, oba puta u Beogradu, sa glavnim tužiocem ICTY-a Luiz Arbour, a sa njenom nasljednicom, Carlom Del Ponte, u novembru 1999. i u oktobru 2000. u Banjaluci , a u septembru 2001. u Beogradu.
9.2. Veritas je na zahtjev Tužilaštva ICTY-a tragao za 533 svjedoka od čega smo utvrdili adrese za 463 (za 9 nismo mogli uopšte utvrditi identitet, a 22 su u međuvremenu umrla ).
Velik broj traženih svjedoka odabran je tako što je Veritas uzimao izjave od očevidaca događaja koji su upućivali na ratni zločin. One su dostavljane ICTY-u sređene po dosjejima, vremenu ili događajima.
U fazama istrage uspjeli smo uspostaviti kontakt za 376 lica od kojih je 236 pristalo da svjedoči i skoro su svi i dali iskaze istražiteljima Tužilaštva. Prvih godina mnogo svjedoka je odbijalo da svjedoči pred ICTY-em, a kako je vrijeme odmicalo sve ih je više prihvaćalo poziv za svjedočenje.
U gore pomenutoj brojci kontaktiranih svjedoka, najviše ih se odnosilo za akciju Oluja. Za ovu akciju je Veritas, nakon podignute optužnice za Oluju, u toku 2007. godine, tužilaštvu na njihov zahtjev, obezbjedio još 100 svjedoka, i svi su svjedočili u fazi dopune istrage.
Na glavnom pretresu pred ICTY svjedočilo je 35 svjedoka sa Veritasove liste. Veritas je i tim svjedocima svo vrijeme pružao neku vrst moralne i psihološke podrške. Kada bi neko od pozvanih svjedoka odbijao odlazak na svjedočenje u Hag, tužioci su se upravo obraćali Veritasu za pomoć na motivisanju takvih svjedoka da se odazovu pozivu.
9.3. Za svaki događaj koji je bio pod pažnjom istražioca ICTY-a, nudili smo im daleko više svjedoka nego što su ih bili spremni saslušati. Često su nam govorili da imaju već dovoljno dokaza za taj konkretni događaj i da im nisu potrebni dodatni svjedoci, odnosno da su konkretni događaj izostavili iz daljnje istrage.
Veritas je i svoju arhivu prikupljenih materijalnih dokaza, koja je sadržavala razne elaborate, video i tonske zapise, nalaze i mišljenja vještaka i sl, stavio na raspolaganje istražiocima ICTY-a i oni su najčešće sami pregledavali i uzimali ono što su odabrali.
9.4. Saradnja Veritasa i Tužilaštva ICTY-a rezultirala je i ekshumacijama srpskih žrtava iz događaja o kojima su vođene intezivne istrage ili su već bile podignute optužnice. Naime, Veritas im je dostavio i spiskove nestalih Srba i ono što nam je hrvatska strana predala kao što su popis poginulih sa mjestom ukopa posmrtnih ostataka i protokole poginulih i pokopanih, a nakon toga je odlučeno da otpočnu i ekshumacije. Godine 2001. i 2002. Tužilaštvo ICTY-a je, samostalno ili u saradnji sa nadležnim organima RH, ekshumiralo čak 512 leševa, skoro sve iz „Oluje“.
9.5. Veritas je u toku 2003. godine istražiocima ICTY-a pronašao i obezbjedio i grupu rođaka od kojih su uzeti uzorci pljuvačke za prvu identifikaciju po DNA, za 11 žrtva iz akcije „Medački džep“ (septembar 1993) koja je rađena u Holandiji.
9.6. No, uprkos našem inzistiranju kod tužilaštva ICTY-a, mnoge poznate grupne grobnice sa žrtvama iz „Oluje“ ostale su neekshumirane sve do danas. Tužioci i istražioci su nam i pismeno i usmeno govorili da sud nema dovoljno novca za ostale identifikacije i da nisu potrebne nove žrtve s obzirom da ih imaju već dovoljno da pred svakim sudom potvrde zaključak o sistematskom i rasprostranjenom ubistvu Srba u akciji Oluja.
Beograd, februar, 2013.
Savo Štrbac
Izjava svjedoka eksperta Save Štrbca na engleskom jeziku
Expert witness statement of Savo Štrbac in English Language
Povezani tekstovi
