D.I.C. Veritas

Poštovana publiko, dragi prijatelji!

Uvijek se, iznova, kao da je prva, iskreno obradujem svakoj novoj knjizi Save Štrbca. A svoje učešće na njegovim promocijama više doživljavam kao bratsku priložnost nego kao neki posebni doprinos u valorizaciji samog djela. Tako je odkad sam za njega čuo, a posebno, otkako čitam njegove pripovijesti. I ništa se u tom smislu nadalje nije mijenjalo, pa neće ni večeras, u suočenju sa najnovijom knjigom priča RAT I RIJEČ.

Pitam se zašto je tako a znam da nije slučajno. I nije. Naime, u vrijeme kada sam u ratu, na Palama, detaljnije saznavao za rad i pregnuće Save Štrbca, moj profesor Nikola Koljević ispisivao je posljednje (nažalost, ispostaviće se zavjetne) stranice knjige OTADŽBINSKE TEME. Dozvolite mi da citiram jednu od bitnijih tema ove, obimom, nevelike knjige. A ona glasi: “Odavno je kod nas iščezlo zanimanje ‘nacionalnog radnika', koje je u 19. veku bilo toliko presudno za naš nacionalni preporod. To ‘zanimanje', za razliku od stranačkog i strančarskog delovanja ‘političkih aktivista', dragoceno bi bilo oživeti i dati mu dužni društveni ugled. Kao što je Dostojevski bio siguran da nikakva humano zamišljena socijalna doktrina neće moći da zameni ličnu dobrotu, tako ni nikakve naciopalne institucije neće moći da nadomeste prosvećenn n nadahnuti rad darovitih pojedinaca”.

Ova teza djelovala je pomalo utopistički, a takva bi i ostala, da se nije pojavio, i životom je potvrdio, Savo Štrbac. Dovoljno za jedno vrijeme i za jedan narod. Jedna plemenita misao i jedan živ čovjek koji je ispunjava. Posebno u onom dijelu Savine biografije koja se zove dug prema istoriji, prema svakom sačuvanom podatku i detalju koji će zlatom vagati naši nasljednici. Pogotovo što ova i ovakva istorija, jeste sve drugo, osim ono što bi trebala da bude. Zna to Štrbac, znamo i mi, znaju i mnogi misleći ljudi širom planete – ama nešto, i zbog nečeg, ne smiju da kažu. No nije nijedna do zore, pa neće ni ova, i utoliko je sve ono što je Savo sačuvao, i zavještao, vrijednost koju u ovom trenutku, i sa ovog mjesta, ne možemo ni spoznati.

Vrijeme će ‘prosijati’ mnoga svjedočenja, istine i događaje, a oni će, zasigurno, u nekom budućem vremenu – više opstajati na tragu sjećanja nego na fonu istorije. Utoliko je dragocjenije što nam tu vrstu prosijanja čini i probira najbolji znalac zbivanja. Jednostavnije rečeno, prava je sreća, što sam Štrbac pored pravničkog i istorijskog dara i te kako koristi i svoj literarni talenat. Na sreću sve više, donoseći nam, tako, iz knjige u knjigu literarne dragulje preuzete sa najtežeg brida dokumentarno -literarnog svjedočenja i sjećanja. Zato se, nimalo slučajno, ova zbirka i ‘otključava’ lajtmotivskim sjećanjem, bilješkom, o fotografu i fotografskom aparatu iz vremena maspokovskih demonstracija i manipulacija. I to više nije priča već pjesma u prozi. Fotografa će razularena rulja bukvalno pregaziti – i, normalno, oteti i uništiti aparat. A on – onako krvav, ustaje i kao da govori – “dobro je, ostalo je sjećanje”. Na tom i takvom sjećanju Štrbac gradi svoje daljne priče. A sve su one, zasigurno, preče i pouzdanije od fotografskog ili video zapisa.

Jer bi sa tih i takvih zapisa, nepovratno, iscurila ona vrsta emocije, pravoslavnog duha i samilosti, kakva je, zasigurno, i vo vijeki, ostala u Štrbčevim pričama kao što su: Doktor Oleg, Toni ili Igor. A tu je Savo – definitivno, najbolji i na svom terenu. Kad se zagleda u jednog čovjeka, u jednu sudbinu – ‘licem u lice’ i sa njim osami. Kao što je to, ponavljam, u slučaju prvog ruskog dobrovoljca, doktora Olega. Pa ga onda ogoli i svede, na samu suštinu, na njegovu pravoslavnu duhovnost zbog koje je došao, i za koju je poginuo. A sve uz pomoć i ozbiljno uvažavanje i ono ‘malo dokumentarnih detalja’ – što bi rekao Rajko Petrov Nogo. U kojima ima mjesta za sve i svakoga, a posebno za njegovu ratnu ljubav Sonju iz Ličkog Petrovog Sela. Toliko i u toj mjeri da pisac mijenja junaka, i na kraju, kad više nema Olega, u njegovo ime, poput Bana Strahinjića, prašta Sonji. I ne griješi. Sigurno bi to učinio i njegov doktor, samo da je još malo poživio. U istom duhovnom sklopu, u sazdanju praštanja, komponovan je i Toni i Igor.

Na posve drugoj liniji, i drugačijoj kompoziciji, sazdaju se njegove druge priče. A radi se o kompoziciji pripovjesti RUSKI NOVINARI, SIMULTANA RAZMJENA, AN – 26, HELIKOPTER. Ovdje već, pored navedenih, potrebno je istaći Štrbčev izraziti dramaturški talenat. Treba samo pročitati navedene priče pa da nam se, samo i od sebe, otvori saznanje kako ovaj mirni čovjek vješto ‘barata radnjom', vodi priču i ne posustaje kad je tenzija u pitanju. I što je najvažnije, ni jedan lik ne ispušta iz vida, sve što je naznačeno na početku priče, tokom i na njenom kraju, oblikuje se u karakter. A ne radi se ovdje o dva tri junaka, već o ‘pregršt’ raznoraznih, domaćih i stranih spodoba, koji se vješto okupljaju i razdvajaju, pa opet sabiraju – u zreloj ‘montaži’ dokumentarnih podataka. Priča Ruski novinari gotovo da je završen filmski scenario nevjerovatne akcije, savršene preciznosti i karakternog pokrića. Scenario koji nas, po ko zna koji put, uvjerava da ništa ne može biti nevjerovatno kao stvarnost sama. Nema tu nikakve sumnje, ovdje je pomalo dodavala i sama ruka Nikolaja Vasiljeviča Gogolja. Iz čijeg smo šinjela, što bi rekao Dostojevski, svi izašli.

Znam, može se, na ‘prvu loptu’ cijela ova priča i ovako pojeftiniti. Lako je Savi, on je advokat, pa taj ništa drugo nije ni radio nego ukrštao likove i situacije. Poput Steva Borojevića Gadafija, Steva Borojevića Ćuka i onog trećeg, takođe Steva Borojevića, ali bez nadimka sa jedne strane, i Mukusjeva, Nogina i Kurenoja u već navedenoj priči Ruski novinari. Ne sporim, pravničko iskustvo u ovim stvarima nije na odmet, ali nema tog advokata koji može da uoči strašnog Dondura sa ‘kovčežićem’ kostiju u ukrajinskoj ambasadi, ili moćnu kišu rasutih njemačkih maraka nad Kordunom (nakon obaranja helikoptera), ili, što prevazilazi narečenog Gogolja – Ćukovo poturanje (za rukovanje) sa mrtvom ženskom rukom kao protezom – a da nije i dar literarni. I dramaturški. Toliko i u toj mjeri da bi mu, vjerujem, i Kusturica pozavidio. I za kraj, ko to u ovoj knjizi bješe Vladimir Solovjev. Ruski novinar i jedan od rijetkih ruskih istraživača koji se bori za istinu.

Čudni su putevi gospodnji. Solovjev je preživio rat u Hrvaskoj -ali je poginuo u ratu sa Jeljcinom, u sred Moskve. (Za svoju i našu demokratiju). Na tu temu ja sam već gledao duboko potresan film na festivalu Zlatni vitez u Minsku 1996., kada se takmičio i moj film Krstić. Ostaje dakle da se i ova priča sveže i do kraja izvede. U nekoj novoj knjizi ili filmu, svejedno.

Dr  Rade Simović, teatrolog

Sa promocije knjige “Rat i riječ”,
21. septembra 2011.  godine u Banskom dvoru u Banja Luci

 
———-
 

Predgovor

Ponovo se Savo Štrbac, direktor Dokumentaciono-informacionog centra Veritas, upustio u literarno-publicističke vode. Ponovo je činjenicama dao lice.

Neobičan je izbor načinio za ovu knjigu neobičnog naslova. Ponajviše su priče vezane za strance u ratnom vihoru na prostorima bivše Jugoslavije, ali podjednako pričaju i o domaćima. U stvari, ma kako bile pune užasa, priče koje su pred nama vraćaju nadu u ljudsku čast i snagu riječi.

Kao novinar koji je imao tu nesreću da dio svog radnog vijeka bude i ratni hroničar i izvještač, često sam zastajala ne znajući koja riječ je primjerena u kojoj situaciji. Građanski rat koji je u krpice razdijelio teritoriju nekadašnje nam domovine, mnoge stvari je doveo do besmisla. Kada bi neka od zaraćenih strana preuzela neki grad ili selo, nikada niste znali šta treba napisati – da li je to mjesto oslobođeno ili palo. Jedna banjalučka pjesnikinja čijeg muža Hrvata su na livanjskom frontu zarobili Hrvati, ušla je u redakciju i vidno uzbuđena počela da se žali, a potom zastala: Njega su, kako da kažem, da li zarobili ili oslobodili Hrvati?!

Pod tim utiskom sam napisala bilješku, koje sam se sjetila sada kada su tu Savine priče. Kroz koliko smo konfuzije prošli svi mi, teško je i zamisliti. Mogu da shvatim kako su se osjećali članovi komisija za razmjenu koji bi se nalazili na međama strašnog sukoba. Ne sporim da smo svi mi dobro znali na čijoj smo strani, da smo, htjeli ne htjeli, bili dio šire priče. Ipak, ne mogu da se otmem divljenju koje u meni izaziva činjenica da ste i u to doba neke ljude mogli “da držite za riječ”. Od te riječi često su zavisili životi. Riječ je u to vrijeme bila skupa – i za onog ko je daje i onog ko se nje drži.

I sve se u ovoj zbirci vrti oko rata i riječi. Bilo da je to obećanje, priznanje, laž…
I sve je to od pamtivjeka, od biblijskog do apokaliptičnog.
I bi riječ i ostade riječ….

Svetlana Šiljegović, urednik

 
 

Knjigu možete naručiti slanjem zahtjeva na jedan od načina:

telefaksom: 011/323-6486
e-poštom: office@veritas.org.rs

redovnom poštom: D.I.C. Veritas, Dečanska 8,
11000 Beograd, Srbija

* Cijena pojedinačne knjige iznosi 500,00 dinara.